Na seoskom groblju zavladala je potpuna tišina. Vjetar sa Grmeča kidao je suho novembarsko lišće, dok je njemački notar u tamnom kaputu polako otvarao debelu bijelu kovertu sa žigom advokatske kancelarije iz Minhena.
Mještani su se zbili jedni uz druge. Mnogi su kriomice gledali u papire, očekujući spisak skrivenih računa, deviznih štednih knjižica ili vlasničkih listova za stanove po Sarajevu i Zagrebu.
Notar je pročistio grlo i počeo čitati Hasanovim jednostavnim, mirnim riječima:
„Braćo moja i komšije, ako ovo slušate, znači da su moje skele konačno razmontirane i da sam pošao tamo gdje svi jednoga dana moramo stići.
Znam šta se po selu godinama pričalo. Znam da ste gledali moju trošnu kuću i zakrpljene rukave, pa mislili da sam škrt ili nesretan čovjek koji robuje parama. Nemojte zamjeriti, ali nikada vam nisam stigao objasniti.
Kada sam prije trideset godina otišao u Njemačku, bio sam sam na svijetu. Nisam imao ženu da je obradujem zlatom, niti dijete da mu podignem krov nad glavom. Prve godine sam shvatio da čovjek na onaj svijet ne nosi ni kvadrat mramora, ni marku u džepu ćefina. Zato sam odlučio da svoje zgrade pravim tamo gdje kiša ne prokišnjava i gdje zub vremena ništa ne ruši.“
Notar je okrenuo drugi list.
„Sve što sam za trideset godina zaradio svojim rukama, slao sam onima kojima je to značilo život.“
Uslijedio je dugačak spisak koji je notar čitao drhtavim glasom:
Preko stotinu i pedeset uplatnica za operacije srca bolesne djece iz cijele Bosne, plaćeni lijekovi i terapije za koje njihovi roditelji nisu imali novca. Trideset punih studentskih stipendija za djecu bez oba roditelja koja su željela postati ljekari i inženjeri. Desetine tona drva za ogrjev koje su svake jeseni stizale socijalno ugroženim porodicama pod Grmečom, uvijek potpisane samo kao „anonimni dar“.
U gomili se začuo jecaj. Fatima, udovica iz susjednog sela, pokrila je lice rukama i pala na koljena. Prije petnaest godina, njenom sinu je hitno bila potrebna operacija u Beču; novac je tada misteriozno uplaćen u bolnicu za samo dvadeset četiri sata od nepoznatog dobročinitelja iz Frankfurta. Dječak je preživio, završio fakultet, a ona nikada nije saznala ko mu je spasio život. Bio je to Hasan.
Na samom kraju pisma, Hasan je ostavio samo jednu molbu:
„Moju malu kuću i zemlju oko nje ostavljam selu, ali pod jednim uslovom: da staru krušku ispred prozora nikada ne posiječete. Neka njene plodove bere svako dijete koje tuda prođe, a vi kad god sjednete pod njen hlad, proučite mi jednu Fatihu ili se samo sjetite da na ovom svijetu nismo da bismo gomilali, nego da bismo dijelili.“
Kada je notar sklopio kovertu, niko se nije pomjerio. Ljudi koji su se godinama hvalili novim fasadama, kovanom ogradom i stranim tablicama stajali su oborenih glava, crveneći se od stida.
Hasan nije otišao sa ovog svijeta kao siromah. Otišao je kao najbogatiji čovjek kojeg je Grmeč
ikada pamtio.
