Tess je plesala na kiši. Plesala je u gaćicama i staroj majici bez rukava, u otužnom, istrošenom paru srebrnih balerinki koje su izgubile većinu boje. Njezina su stopala tupkala po skliskoj, mahovinom prekrivenoj stazici, pod krošnjom platane s koje se cijedila kiša. Stablo se zaštitnički nadvijalo nad kolibom već godinama. Tess je danas plesala uz hip-hop, jučer uz reggae, prekjučer – možda grunge, možda nešto drugo, bilo joj je važno samo da je glazba glasna, dovoljno glasna da odgovara razini njezina bijesa, da posveti tugu koja nikad, nikad neće nestati. Toliko glasno nije smjela puštati glazbu u Milvvaukeeju, ali ovdje, na planini Runaway, gdje su joj najbliži susjedi bili jeleni i rakuni, mogla je slušati glasnu glazbu koliko god je željela.
Hladni, vlažni vjetar kakav je svake veljače ledio istočni Tennessee do nje je donio vonj lišća u raspadu i tvora. Po ovakvom vremenu nije bilo ugodno boraviti vani u majici bez rukava i donjem rublju, ali hladnoća i vlaga bile su malen problem u odnosu prema onom drugom. Mrtvom suprugu.
Zapela je vrškom balerinke za kamen na stazici i odletio je u korov uz rub. Odbacila je jednu cipelu, pa drugu, ulijevajući u taj pokret sve svoje osjećaje. U petu joj se zabio oštar kamen, ali znala je, da stane, bijes bi se zavukao još dublje u nju i spalio je iznutra. Natjerala je bokove da nastave i zabacila glavu, a njezina je dugačka kosa, mokra i zapletena, poletjela. Plesala je sve brže. Ne staj! Nikad nemoj stati! jer kad staneš…
-Jeste li vi gluhi?
Sledila se, ugledavši muškarca koji je grabio prema njoj ruševnim drvenim mostićem koji se protezao preko potoka Poorhouse. Izgledao je kao drvosječa. Razbarušena tamna kosa, savršeno ravan nos, istaknuta čeljust. Bio je krupan poput medvjeda – visok poput sekvoje – a kiša kao da ga se uopće nije ticala, jer bio je odjeven samo u crno-bijelu kariranu košulju od flanela, čizme zamrljane bojom i radne traperice. Tess je znala takve poput njega – čitala je o divljacima koji se povuku u kolibu u planinama naoružani do zuba i okruženi čoporom vječno razjarenih pasa. Provedu mjesece – čak i godine – bez ikakvog kontakta s ljudima i s vremenom potpuno podivljaju.
Stajala je poput kipa u svojem starom donjem dijelu bikinija i mokroj bijeloj majici rastegnutoj preko grudi. Bez grudnjaka, bijesna, i sama napola divlja i sama samcata.
I dalje je grabio prema njoj, i dalje ne obazirući se na kišu. Drveni mostić ljuljao se iza njega. – Jučer sam cijelo poslijepodne trpio vaša sranja, i sinoć, i to do dva ujutro, ali sad mi je već dosta!
Odmjerila ga je na brzinu, šarajući pogledom po njemu. Neuredna kosa, prerasla, kovrčala se na vratu. Odjeća je bila radna, zgužvana, čizme zamrljane kapljicama desetaka boja. Dvodnevna bradica nije bila dovoljno dugačka da upotpuni izgled pomahnitalog pustinjaka, ali svejedno je izgledao poluludo.
