„Za moju drugu majku, tetu Mirjanu, hvala vam što ste nas primili kao svoje i što ste nam uvijek otvarali vrata doma…”
Stajala sam dva stola dalje od Davora, sa čašom mineralne u ruci, i nisam mogla progutati ni gutljaj. Pogledala sam prema Mirjani, majci njegove žene Lane. Ona je zaplakala, gosti su zapljeskali, a Davor joj je prišao i zagrlio je preko ramena.
Čekala sam. Glupo, znam. Čekala sam da kaže: „A mojoj mami…”
Na kraju je samo dodao: „I hvala mojoj mami što je došla i pomogla oko svega.”
Što je došla.
Kao da sam pala s neba dan prije svadbe, donijela salatu od francuske i par tanjura, pa se vratila kući.
A ja sam mjesecima živjela za taj dan. Možda je baš to bila moja greška.
Davora sam rodila s dvadeset i dvije. Njegov otac Željko otišao je kad je mali imao četiri godine. Rekao je da nije spreman za pelene, kredite i dječje temperature usred noći. Kasnije je znao poslati poruku za rođendan, nekad ni to. Alimentaciju sam ganjala po sudovima dok nisam odustala jer sam više novca trošila na autobus do općine nego što sam od njega dobila.
Radila sam u pekarnici od pet ujutro do podne. Navečer sam čistila kancelarije jedne osiguravajuće kuće. Kad bi Davor zaspao, ja bih mu slagala odjeću za školu, krpala trenirke na koljenima i računala imamo li za režije. Nije on bio gladan, nikad to nisam dopustila. Ali bilo je mjeseci kad sam sebi nosila od kuće samo kavu u termosici i komad kruha.
Kad je upisao fakultet u Zagrebu, plakala sam od sreće, a onda od straha. Nisam znala kako ćemo. Prodala sam bakin zlatni prsten, uzela dodatne smjene i govorila mu da je sve u redu.
„Mama, nemoj toliko raditi”, znao bi reći.
„Samo ti uči, sine. Da sutra ne pereš tuđe podove kao ja.”
Nisam to govorila da mi jednog dana duguje poklon ili spomenik. Samo sam htjela da ima lakši život od mog.
Kad mi je rekao da će oženiti Lanu, iskreno sam bila sretna. Djevojka je fina, radi u apoteci, pristojna je, nasmijana. Mirjana i njen muž Emir žive dobro, imaju kuću na dva kata blizu Velike Gorice, auto, vikendicu kod Biograda. Nisu oni loši ljudi. Mirjana mi je čak na početku govorila: „Zorice, sad smo obitelj, sve ćemo zajedno.”
Samo što je to „zajedno” nekako uvijek značilo da ja trčim, a oni odlučuju.
Lana je htjela svadbu za sto dvadeset ljudi. Davor je govorio da mu je svejedno, samo da ona bude sretna. Mirjana je predlagala cvijeće, salvete, boje stolnjaka. A mene su zvali kad je trebalo otići po kaparu, nositi uzorke, zvati restoran, provjeravati jesu li stigle stolice za terasu.
Jedan petak sam nakon jutarnje smjene otišla u restoran dogovoriti jelovnik. Davor je obećao doći, ali poslao je poruku dvadeset minuta prije.
„Mama, zapelo mi je na poslu. Ti to bolje znaš s ljudima, riješi molim te.”
Naravno da sam riješila.
Poslije sam još otišla u stan koji su kupili na kredit. Trebalo je očistiti kuhinjske ormariće prije majstora, složiti zavjese i oprati prozore. Mirjana je rekla da ne može jer joj dolaze prijateljice na kavu. Lana je imala smjenu. Davor je bio umoran.
Ja sam se popela na stolicu, držala se jednom rukom za štok i brisala prašinu s vrha ormara. Kad sam sišla, leđa su me presjekla toliko da sam morala sjesti na pod.
Nitko nije ni pitao jesam li dobro.
Na dan svadbe ustala sam u šest. Ne zato što sam morala, nego jer nisam mogla spavati. Nosila sam kolače koje sam platila od svoje mirovine, iako mi je Davor govorio da ne treba. A kako da ne donesem? To je moje dijete, ženi se jednom, mislila sam.
Dok su se svi spremali i slikali, ja sam provjeravala je li stigao bend, gdje je kutija s kuvertama i ima li dovoljno sokova za djecu. U jednom trenutku Lana me zamolila da joj pronađem rezervne najlonke. Tražila sam ih po autu deset minuta. Nisam se naljutila. Bila sam samo… nevidljiva.
Kad je Davor održao onaj govor, nisam napravila scenu. Sjedila sam, smiješila se na silu i gledala u stolnjak. Moja susjeda Marica stisnula me za ruku ispod stola. Šapnula je: „Zorice, nije u redu.”
A meni je bilo još gore jer je netko drugi primijetio ono što je moj sin propustio.
Nakon proslave vratili smo se u stan. Davor i Lana trebali su prespavati kod mene jer su rano ujutro išli na put. Lana je otišla pod tuš, a ja sam u kuhinji skupljala prazne čaše. Davor je stajao naslonjen na dovratak, opušten, sretan, još pod dojmom svega.
Rekla sam tiho: „Sine, mogu li te nešto pitati?”
„Može, mama.”
„Je li ti bilo teško u govoru reći jednu normalnu rečenicu o meni?”
Odmah mu se lice promijenilo.
„Pa spomenuo sam te.”
„Spomenuo si da sam došla i pomogla. Mirjanu si nazvao drugom majkom. Nju, koja ti je zadnje dvije godine pekla pitu kad dođeš. A ja sam te podizala sama cijeli život.”
Davor je uzdahnuo i protrljao čelo.
„Evo ga, znao sam. Ti uvijek moraš nešto pokvariti.”
Te riječi su me presjekle jače nego sva ona leđa i umor.
„Ne želim ništa pokvariti. Samo ti pokušavam reći da sam se osjećala kao besplatna radna snaga. Mjesecima sam ti bila dostupna za sve, a danas sam bila… usput.”
„Ma daj, mama. To je bilo naše vjenčanje. Nije tvoj dan. Mirjana nam je puno pomogla, njezina kuća, njezini gosti, sve. Ti sad praviš dramu jer nisi bila u centru pažnje.”
Gledala sam ga. Moga Davora, dječaka kojem sam hladila čelo kad je imao temperaturu, kojem sam nosila sendviče na trening, zbog kojeg sam se vraćala kući noću po mraku i uvjeravala samu sebe da vrijedim.
„Ne želim biti u centru pažnje”, rekla sam. „Samo sam htjela da se ne osjetim kao višak u životu koji sam gradila s tobom.”
On je šutio nekoliko sekundi. Onda je rekao: „Preumoran sam za ovo.” I otišao u sobu.
Lana je izašla iz kupaonice, čula je dovoljno. Nije ništa rekla. Samo je spustila pogled i prošla kraj mene.
Od tog jutra Davor se javlja rijetko. Poruke su kratke. „Kako si?” „Dobro.” „Čujemo se.” Nema više onog njegovog: „Mama, što kuhaš u nedjelju?” Nekad pomislim da sam trebala prešutjeti. Ali onda se sjetim kako sam stajala na toj svadbi, među stotinu ljudi, i osjećala se usamljenije nego kad me Željko ostavio s djetetom u naručju.
Ne tražim medalju za majčinstvo. Ali zar je toliko teško vidjeti ruke koje su te nosile dok još nisi znao hodati?
Jesam li zaista tražila previše, ili je moj sin zaboravio da i majka ima srce koje se može slomiti?
