„Nemoj dolaziti, Ivane, molim te. Marko opet povraća, a Lana gori. Trebam te samo sat vremena da odem po lijekove.”
Stajala sam bosa usred kuhinje, s telefonom priljubljenim uz uho. Na podu je bila prolivena voda, na štednjaku nedovršena juha, a iz dječje sobe čulo se Lanino tiho zapomaganje.
S druge strane nastala je ona kratka tišina koju danas više ne mogu podnijeti.
„Rekao sam ti, Marija, ne mogu. Kod svojih sam. Ako se i ja zarazim, tek ćemo onda imati problem. Netko mora ostati zdrav.”
„Ali ti si njihov otac.”
„Nemoj sad raditi dramu. Doći ću kad prođe.”
Prekinuo je vezu.
Marko je imao šest godina i tresao se pod dekicom kao grančica na vjetru. Lana je imala tri i obrazi su joj bili vatreno crveni. Bila je veljača, ona ružna, mokra veljača kad se u našem stanu na Trešnjevci suši veš po radijatorima, a novac nekako uvijek nestane prije petnaestog u mjesecu.
Tog dana nisam imala ni snage plakati. Nazvala sam susjedu Ružu da pripazi na djecu deset minuta. Otrčala sam do ljekarne u trenirci, s novčanikom u kojem su bile dvije zgužvane novčanice i kartica za koju sam se molila da neće biti odbijena.
Ivan se nije pojavio tri dana.
Slao je poruke: „Kako su?”, „Je li temperatura pala?”, „Mama kaže da pazim na sebe.”
Njegova mama, Zdravka, nazvala me četvrti dan. Očekivala sam da će pitati za unuke. Umjesto toga rekla je: „Ivana nema kod nas već od nedjelje. Mislila sam da je doma.”
Osjetila sam kako mi se želudac stisnuo. Nisam joj odmah ništa rekla. Samo sam promrmljala da je vjerojatno otišao do prijatelja i spustila slušalicu.
Tada sam prvi put ozbiljno posumnjala.
Navečer, dok su djeca konačno spavala, otvorila sam njegov stari tablet. Koristio ga je za gledanje utakmica, a ostavio ga je na polici mjesecima prije. Nisam ponosna na to što sam napravila. Stvarno nisam. Ali žena nekad osjeti da joj se pod nogama otvara rupa i onda kopa, makar joj ruke krvare.
Na ekranu su bile poruke s Eminom.
Emina je radila s njim u skladištu jedne trgovine namještajem. Znala sam je iz viđenja. Sitna žena tamne kose, uvijek pristojna, ona koja bi na domjencima stajala sa strane i govorila da rano ustaje.
„Jedva čekam da dođeš”, pisala mu je.
„Kod mojih sam samo na papiru. Marija je zauzeta s djecom, neće ništa posumnjati”, odgovorio joj je.
Čitala sam dalje i prestala disati.
Fotografija njegovih cipela pred nekim tuđim vratima. Poruka od prije dva dana: „Ostani večeras, svejedno ne mogu doma zbog zaraze.” Njegov odgovor: „Ti si mi jedino mjesto gdje mi je mir.”
A ja sam taj dan sama nosila Marka na hitnu jer nije mogao zadržati ni gutljaj vode.
Sjedila sam na podu kraj kauča do jutra. Nisam vrištala. Nisam razbijala stvari. Samo sam gledala u ekran dok mi je u glavi odzvanjalo njegovo: „Netko mora ostati zdrav.”
Kad se pojavio sljedeće večeri, obrijan i mirišljav, djeca su potrčala prema njemu. Lana mu se objesila oko noge.
„Tata, gdje si bio?”
On ju je podignuo, a ja sam u tom trenutku vidjela da na njegovoj jakni nije bilo ni traga od boravka kod roditelja. Nije mirisao na dim, na Zdravkin grah, na njihov stari stan. Mirisao je na neki slatki ženski parfem.
„Gdje si bio, Ivane?” pitala sam tiho.
Pogledao me preko Lanine glave. „Rekao sam ti.”
Spustila sam tablet na stol. Ekran je već bio otvoren na njegovoj poruci.
Boja mu je nestala s lica. Lana se izvukla iz njegovih ruku i otišla po svoju lutku, kao da je osjetila da odrasli odjednom više nisu sigurni.
„Nije to kako izgleda”, rekao je.
Naslonila sam se na naslon stolca jer su mi koljena klecala. „Nemoj me vrijeđati još i time. Bila sam sama s bolesnom djecom, a ti si njoj pisao da ti je kod nje mir.”
„S tobom više nema mira, Marija. Samo računi, djeca, problemi. Kad god dođem doma, ti nešto trebaš.”
Ta rečenica me presjekla jače od svih poruka.
„Naravno da nešto trebam. Imamo dvoje djece. Živimo od moje plaće u pekarnici i tvoje plaće koja kasni svaki drugi mjesec. Što si mislio, da ću te dočekivati nasmijana dok sama mijenjam posteljinu djetetu koje povraća?”
Šutio je. Gledao je u pod.
Dva dana kasnije rekao je da odlazi. Nije čak ni pokušao zvučati slomljeno. Rekao je da ne zna voli li Eminu, ali zna da više ne želi ovaj život. Kao da smo djeca i ja stari kauč koji mu smeta u novom stanu.
Prvu noć nakon njegova odlaska nisam imala za struju. Opomena je došla još prije tjedan dana, a ja sam od plaće već platila vrtić, režije i lijekove. Posudila sam od sestre Ane, iako sam se zaklela da više neću. Ona je došla s vrećicom hrane i samo me zagrlila.
„Ne moraš sad biti jaka”, šapnula je.
Ali morala sam. Marko je ujutro morao u školu. Lana je trebala čiste čarape i doručak. Život, nažalost, nema pauzu kad ti muž razbije srce.
Ivan je prvih mjeseci uplaćivao koliko je htio i kad je htio. Jednom je poslao sto eura uz poruku: „Ovaj mjesec mi je knap.” Istog vikenda Marko mi je rekao da je tata Eminu vodio na more kod Makarske.
Nisam djecu nikad okretala protiv njega. Grizla sam jezik kad bih htjela reći sve. Samo sam im govorila: „Tata vas voli, ali odrasli nekad donesu loše odluke.” A u sebi sam dodavala: neke odluke ostave druge da skupljaju komadiće po podu.
Pokrenula sam postupak za alimentaciju. Bilo me sram i strah, kao da molim nešto što nisam zaslužila. Na ročištu je Ivan sjedio preko puta mene, u istoj košulji koju sam mu nekad peglala nedjeljom navečer. Nije me pogledao nijednom.
Danas je prošlo godinu i pol. Još uvijek radim u pekarnici, ali vikendom čistim jedan ured da djeci mogu platiti tenis i školsku ekskurziju. Nije lako. Ima dana kad otvorim hladnjak i računam hoće li do petka biti dovoljno. Ima noći kad se probudim ljuta, ne tužna, ljuta što sam toliko dugo vjerovala riječima čovjeka koji je već živio drugi život.
Ali Marko više ne pita hoće li se tata vratiti. Lana je naučila sama vezati tenisice. A ja sam naučila da nisam slaba zato što sam ostala sama. Slaba sam bila samo onda kad sam mislila da bez njega ne mogu.
Ponekad se pitam: je li prevara počela s Eminom ili onog trenutka kad je odlučio da su njegova djeca teret od kojeg treba pobjeći?
I recite mi iskreno, kako oprostiti nekome tko vas je ostavio baš onda kad ste ga najviše trebali?
