„Mama, samo još ovo suđe operi prije nego odeš, molim te. I nemoj zaboraviti sutra ispeglati Darijevu košulju, imamo roditeljski sastanak.“
Stajala sam kraj sudopera s rukama punim pjene i gledala Marinu kako navlači kaput. Nije me ni pogledala. U hodniku su djeca vrištala jer nisu mogla pronaći jednu tenisicu, a moj sin Ivan je nervozno tražio ključeve od auta.
„Marina“, rekla sam tiho, „ja sutra imam pregled kod doktorice u devet.“
Zastala je na sekundu, kao da sam joj rekla nešto potpuno nevažno.
„Pa pomakni ako možeš. Znaš da mi ne možemo izostati s posla.“
Tad sam spustila tanjur u sudoper malo jače nego što sam htjela. Ne da pukne. Samo da se napokon čuje neki zvuk koji nije bio dječji plač, perilica ili tuđa naredba.
Prije godinu i pol dana sama sam predložila da se preselim kod njih. Nakon što je moj muž Stjepan umro, stan u Dubravi postao je prevelik i pretiho mjesto. Navečer bih uključila televiziju samo da čujem ljudske glasove. Sjela bih za stol i automatski stavila dva tanjura, pa bih jedan vratila u ormarić. Takve sitnice čovjeka slome, ne velike tragedije.
Ivan i Marina tada su me dočekali raširenih ruku.
„Ma mama, pa to je super“, rekao je Ivan i zagrlio me. „Djeca te obožavaju, a ni ti nećeš biti sama. Svi ćemo si pomoći.“
Marina je kimala i smješkala se. „Bit će nam lakše svima, stvarno.“
Vjerovala sam im. I iskreno, veselila sam se. Mislila sam da ću unucima čitati priče, ispeći palačinke nedjeljom, možda otići s prijateljicom Zorom na kavu bez da se vraćam u prazan stan. Spakirala sam pola života u kutije. Stjepanove košulje nisam imala snage baciti, samo sam ih složila na dno ormara.
Prvih nekoliko mjeseci bilo je lijepo. Mala Ena bi mi svako jutro utrčala u sobu i vikala: „Bako, hoćeš meni repić?“ Darije mi je donosio crteže iz vrtića. Ivan bi me poljubio u obraz kad dođe s posla. Marina bi rekla hvala kad skuham ručak.
A onda se to „hvala“ nekako izgubilo.
Najprije sam samo pričuvavala djecu dok su oni bili na poslu. Onda sam počela kuhati jer su govorili da su umorni. Nakon toga pranje, slaganje veša, peglanje, odlazak u trgovinu, čekanje majstora, vođenje djece liječniku kad zakuhaju. Nisam ni primijetila kad sam prestala biti baka i majka, a postala raspored na frižideru.
„Mama, nema kruha.“
„Bako, gdje su moje čarape?“
„Gospođo Nada, možete li danas ostati duže? Imam sastanak.“
Gospođo Nada. Tako me Marina jednom nazvala pred svojom kolegicom. Nije to rekla zločesto, možda joj je samo izletjelo. Ali ja sam se osjećala kao žena koju su unajmili, samo bez plaće i bez radnog vremena.
Jedne subote nazvala me Zora. Rekla je da ide na izlet u Samobor i pitala hoću li s njom. Nisam bila nigdje mjesecima. Baš nigdje.
Kad sam Ivanu rekla da idem, pogledao me kao da sam mu najavila da prodajem stan.
„Ali mama, subota je. Marina radi prijepodne, ja sam dogovorio nogomet s dečkima. Tko će biti s djecom?“
„Njihova majka i otac, Ivane“, odgovorila sam. Glas mi je drhtao, ali nisam spustila pogled. „Možda ovaj put ti otkažeš nogomet.“
On je stisnuo usne. „Nemoj sad tako. Znaš da nam puno značiš.“
„Značiti nekome nije isto što i služiti mu.“
Marina je tada izašla iz sobe, već ljuta. „Nitko te ne iskorištava, Nada. Ali ako si već tu i ako ne plaćaš stanarinu, normalno je da doprineseš.“
Ta rečenica me ošamarila jače nego da me stvarno udarila. Nisam plaćala stanarinu, istina. Ali sam svaki mjesec davala za režije, kupovala hranu, djeci odjeću kad bih mogla. A i da nisam dala kunu, zar sam zbog toga prestala biti čovjek?
„Ja nisam teret koji otplaćujete mojim rukama“, rekla sam.
Ivan je šutio. To mi je bilo najgore. Moj sin, kojeg sam sama podizala dok je Stjepan vozio kamion po Njemačkoj, nije izgovorio ni jednu jedinu riječ za mene.
Sutradan sam se vratila u svoj stan. Nije bilo velike scene. Spakirala sam dvije torbe, uzela Stjepanovu fotografiju i rekla djeci da će kod bake dolaziti kad god požele. Ena je plakala i držala me za suknju. Darije je pitao jesam li ljuta.
„Nisam na tebe, dušo“, šapnula sam mu.
Kad sam otvorila vrata svog stana, dočekala me tišina. Ali ovaj put nije bila neprijatelj. Skuhala sam kavu, sjela kraj prozora i prvi put nakon dugo vremena nisam morala nikome objašnjavati kamo idem, kad se vraćam i zašto sam umorna.
Volim svog sina i unuke. Ali ljubav ne bi smjela značiti da se čovjek mora izbrisati da bi drugi imali lakši dan.
Jesam li trebala ranije postaviti granice? Ili obitelji danas stvarno zaborave da i majke imaju pravo na vlastiti život?
