Zovem se Joyce. Imam 68 godina, penzionisana sam udovica.
Ovog septembra, moj sin me pozvao da se pridružim njegovoj porodici na desetodnevnom putovanju u Italiju.
Bila sam sretna i uzbuđena, ali sam ubrzo shvatila da moja snaha želi da cijelo vrijeme ostanem u hotelu i čuvam njihovu troje male djece, uzrasta 7, 5 i 2 godine.
Rekla sam joj: „Nisam hodajuća čuvarka! Želim biti turista i istraživati, a ne biti zarobljena u hotelskoj sobi.“
Ona je odgovorila: „Onda ne dolazi! Unajmiću dadilju umjesto tebe!“
Te večeri, bez da sam ikome rekla, rezervisala sam mjesto na istom letu i sobu u istom hotelu. Željela sam im dati lekciju — pokazati da ne zavisim od njih i da mogu putovati sama, čak i ako su moji finansijski resursi ograničeni.
Moja snaha je ostala zapanjena kad sam otkrila da dolazim i plaćam svoje troškove. Moj sin je pokušao da me nagovori da čuvam djecu, rekavši da se to „od bake očekuje“.
Ja nisam rekla ništa i otišla. Sada planiram otići na put, platiti svoje troškove i potpuno izbjegavati interakciju s njima.
Želim pokazati da nisam samo baka — već i osoba koja zaslužuje da putuje i uživa u životu.
Da li bih pogriješila ako bih se prema njima ponašala kao prema strancima?
Da li sam loša baka jer stavim svoj komfor i zadovoljstvo na prvo mjesto?
Iskreno,
Joyce
izvor: brightside.me
