Senka safira

LJUBIĆI

Prozračna sunčeva svetlost, miris smokvinog drveta, krici galebova kao i šum mora, predstavljali su koktel uz koji se Larija Kalistrata budila svakoga jutra. Najpre bi je sunce zagolicalo po usnulom licu, šum mora bi je lagano preveo iz sna u javu, potom bi je oglašavanje galebova navelo da uvidi da je budna. Na kraju bi je miris smokvinog drveta, koje je raslo tik uz prozor njene sobe, naterao da duboko udahne vazduh i otvori oči.
Toga jutra ju je probudio zvuk koraka njene tetke Melina. Čula ju je kada je ušla u kuću, prošla kroz dugački hodnik, a onda prišla vratima njene sobe. Oslušnula je da li se nešto čulo iznutra. Sačekala je trenutak, dva, potom je otišla u kuhinju.
Nije se zadržala ni minut, a već je ponovo težinom svog masivnog tela ugibala parket u hodniku i navodila ga da lagano pucketa. Prislonila je uho uz vrata sobe u kojoj je spavala njena bratanica, očigledno nestrpljiva da čuje da se ona probudila,
Larija je predosetila da se dogodilo nešto nesvakidašnje, nešto što je njenu, uvek mirnu i pribranu tetku, navelo da se uznemiri.
Za nju je to bio dovoljan razlog da odmah ustane. Užurbano se umila i, ne skidajući spavaćicu, otišla u kuhinju.
Umesto na sveže skuvanu kafu i toplo pecivo, kuhinja je, toga jutra, mirisala na cveće, koje je Melina redovno brala iz njihove bašte. Oćigledno, nešto ju je sprečilo da pripremi doručak i skuva kafu, što nikada nije propuštala da učini.
Larija ju je upitno pogledala, pomalo uplašena od mogućnosti da će začuti loše vesti.

Leave a Reply

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.