1. DIO
Pokopana sam u srijedu na Gradskom groblju, na parceli 18, u zatvorenom lijesu, pod kišom koja je kao da je namjeravala isprati krivnju svih prisutnih. Moj muž je bacio šaku vlažne zemlje na drveni lijes dok je moja majka nestajala, padajući na koljena u blato. Moj jedanaestogodišnji sin stajao je ondje, nepomično, umotan u preveliku jaknu koja nije bila njegova. Nije pustio ni jednu suzu jer mu je baš tog jutra rečeno da “pravi muškarci ne plaču”. Znam to tako detaljno jer mi je kasnije ispričano. U tom točnom trenutku ležala sam sto dvadeset kilometara dalje, u ruralnoj klinici grada San Marcosa, s kartonskom etiketom vezanom za palac na kojoj je pisalo: “Nepoznata žena, otprilike 30 godina, doveli su je ribari.” Zovem se Valeria, imam 36 godina i danas ću vam reći kako sam preživjela devet dana koliko sam bila službeno mrtva.
Sve je počelo zbog putničkog autobusa. Bio je petak navečer, padala je jaka kiša, a ja sam išla međugradskom linijom do glavnog grada države. Išla sam na vjenčanje Sofije, moje najbolje prijateljice s fakulteta. Putovala sam sama. Moj suprug Diego mi je rekao da je “preopterećen poslom” i da ne može poći sa mnom. Ostavila sam sina Matea kod kuće s majkom, Doñom Carmen; dječak je imao važne ispite i nije mogao izostati iz škole.
Savršeno se sjećam zvuka autobusnih guma dok je ulazio na stari most koji prelazi rijeku Lermu. Sjećam se crvenih stražnjih svjetala kamiona koja su bljeskala u daljini, kroz maglu. Sjećam se oštrog, očajničkog krika vozača. I onda, ništa.
Kad sam ponovno nešto osjetio, hladnoća je bila toliko paralizirajuća da sam imao osjećaj kao da mi se pluća paraju. Voda, potpuni mrak, očaj. Udario sam svom snagom, ne znajući gdje je površina. Udar me izbacio kroz jedan od razbijenih prozora. To sam kasnije saznao, po broju krhotina koje su mi tri dana vadili s tjemena. Struja me odnijela, ne znam koliko dugo. Sjećam se kako mi se debela jakna zakačila za granu potopljenog drveta i nekako me zrak zarobljen u tkanini držao na površini poput improviziranog pojasa za spašavanje. U mislima, dok sam gutao mutnu vodu, ponavljao sam jednu riječ, jedno ime: “Mateo, Mateo, ne Diego.” Dobro se toga sjetite. Nisam razumio zašto sam to mislio sve do mnogo kasnije.
Pronašli su me neki ribari. U subotu ujutro, tri kilometra nizvodno, nasukanog na pješčanom sprudu. Don Chuy i njegov sin Beto. Don Chuy je kasnije priznao da je isprva mislio da sam samo još jedan leš, jedna od mnogih utopljenica, ali Beto, dvanaestogodišnji dječak, viknuo je: „Tata, gospođa diše paru!“ Stavili su me u tovarni prostor svog kamioneta i vozili se što su brže mogli do najbliže bolnice. Ne do grada, koji je bio satima udaljen, već do male klinike u San Marcosu. Stigao sam bez torbe, bez osobne iskaznice, bez mobitela, odjeven samo u poderanu jaknu i jednu čizmu.
U San Marcosu su me registrirali kao “Nepoznatog”. Teška hipotermija, traumatska ozljeda mozga, dva slomljena rebra i, trećeg dana, fulminantna upala pluća. Osam dana sam bio u dubokoj komi. Dr. Ramírez, mladi, iscrpljeni i umorni liječnik, jedini dežurni na cijelom odjelu, prijavio je gradskoj policiji u subotu u podne da ima neidentificiranu ženu. Policija je primila prijavu, ali, kako sam kasnije saznao, papir su spremili u fascikl i zaboravili na stvar. Razlog? Iste te subote, 120 kilometara dalje, spasilačke ekipe izvukle su olupinu autobusa i šest tijela iz rijeke. Cijela regija bila je u šoku, vijesti su se vrtjele oko toga, a nitko nije imao vremena za “nepoznatu” ženu u gradu.
A sada razgovarajmo o Diegu. Razgovarajmo o mom voljenom mužu. U subotu ujutro primio je poziv iz tužiteljstva: „Gospodine, dogodila se nesreća. Autobus je pao u rijeku. Vaša supruga je bila na popisu putnika. Trebamo da dođete i identificirate tijelo.“ Moja majka je bila s njim u kuhinji kad se javio. Rekla mi je: „U redu“, spustio je slušalicu, pogledao me ravno u oči i izlanuo: ‘Doña Carmen, Valeria je mrtva.’“
Nije rekao: “Izgleda da se dogodila nesreća.” Nije rekao: “Idemo je potražiti.” Rekao je bez uvijanja: “Mrtva je.” Otkad mi je mama to rekla, razmišljam: Kako može biti tako siguran? Nije je čak ni otišao vidjeti.
Diego je stigao u mrtvačnicu u subotu u dva poslijepodne. Ušao je sam. Kako sam mnogo kasnije otkrio, ostavio je Paolu da čeka u autu na parkiralištu. Da, Paola je već tada postojala. Paola je postojala mnogo prije autobusne nesreće. Jednostavno to nisam znao. Iskreno, nisam znao mnogo toga dok nisam umro.
U mrtvačnici ga je primio Don Ramón, upravitelj. Pedeset pet godina star, od kojih je trideset i dvije proveo radeći među mrtvima. Sreo sam ga neko vrijeme kasnije i opisao mi je Diegov stav s hladnoćom nekoga tko prepričava morbidnu anegdotu. „Doveli su šestero ljudi“, rekao mi je Don Ramón. „Četiri žene, dva muškarca. Od žena, dvije su imale netaknuta lica, ali druge dvije… pa, udar, rijeka, stijene. Možete zamisliti. Ulazi vaš muž. Kažem mu: ‘Gospodine, imamo dvije neidentificirane žene otprilike godina vaše supruge. Dođite i pogledajte ih. Možda ćete prepoznati ožiljak, madež ili neku odjeću.’ Prilazi prvim nosilima i baca pogled na njih. Nudim mu da mu pokažem njezine ruke. Prekida me i kaže: ‘Nema potrebe, prepoznajem je po kosi. To je ona.’ Pitao sam ga je li sto posto siguran. I bez oklijevanja je odgovorio: ‘Apsolutno siguran. Gdje da potpišem?’“
Pola minute. Trideset prokletih sekundi. Don Ramón mi se zakleo da je vidio sat kako visi ispred vrata. Pola minute. U trideset dvije godine, taj je čovjek vidio cijele obitelji kako se ruše, vrište od boli, padaju u nesvijest, satima koračaju hodnicima bez hrabrosti da uđu unutra, držeći se za nadu da je došlo do pogreške. Ali Diegu je trebalo samo pola minute i olovka. Don Ramón je čak pomislio: „Ili ovaj tip ima čelične živce, ili je očajnički želio da to bude ona.“
I znate što? Ta je žena imala smeđu kosu do ramena. I ja sam imala smeđu kosu do ramena. Polovica žena u tom gradu ima smeđu kosu do ramena! Ali Diego je potpisao. Protokol identifikacije, vlastoručni potpis, datum i vrijeme. Kraj postupka. Službeno sam umrla te subote u 14:36, drhteći od vrućice u ruralnoj klinici, s pločicom na nozi.
Žena koju je Diego pokazao zvala se Leticia. Leticia Morales, trideset osmogodišnjakinja, samohrana majka, tvornička radnica koja se vraćala sa smjene. Leticia je imala devetnaestogodišnju kćer po imenu Mariana. Devet dana ta je jadna djevojka zvala svaku bolnicu, svaku policijsku postaju, svaku mrtvačnicu, moleći za informacije o svojoj majci. I devet dana su joj vlasti govorile da su sve žrtve već identificirane i predane obiteljima. Sve. Zašto? Zato što je moj muž jednu od njih prepoznao po prokletoj frizuri.
Nisam to saznala do devetog dana. I to je bila najgora stvar koju sam otkrila o čovjeku za kojeg sam se udala. Gore od njegove ljubavnice, gore od ukradenog novca, gore od onoga što je učinio mom sinu, jer mi je učinio sve, ali ovo je učinio nevinoj mladoj ženi koja je devet dana tražila svoju mrtvu majku, dok je njezina majka počivala u mom grobu, ispod nadgrobnog spomenika s mojim imenom. I ne mogu vjerovati što će se sljedeće dogoditi…
DIO 2
Tih devet dana slagalo se u mojoj glavi poput groteskne slagalice, komadić po komadić. Moja majka, moj sin, moja susjeda Doña Chole i bankovni izvod osigurali su dijelove. I svaka pukotina u obmani bila je očita.
Prvi dan. Subota. Navodna identifikacija. Te noći, Diego se vratio iz amfiteatra s crnom plastičnom vrećicom u kojoj su bile „moje“ stvari. Čizme koje nisu bile moje, tuđa jakna, jeftina torbica. Moja majka je otvorila torbu i rekla: „Diego, ovo nije Valeina torbica. Kćerina je tamnoplava.“ Diego, nepomućen, odgovorio je: „Oh, svekrva, sve se pomiješalo u rijeci. Kakve to veze ima?“ Moja majka je inzistirala: „A njezin vjenčani prsten?“ Diego je ljutito uzdahnuo: „Vjerojatno je spao u vodi ili ga je netko ukrao. Samo ga ostavi.“ Moja majka je zašutjela, misleći da govori od boli. „Kako sam bila glupa, draga moja, kako glupa od mene“, plakala mi je kasnije majka.
Drugi dan. Nedjelja. Diego je nazvao pogrebno poduzeće i dao jasnu naredbu: „Pokop je u srijedu.“ Majka ga je molila: „Diego, moramo održati pravu bdijenje, otvoriti lijes da se oprostimo.“ On je glatko odbio. „Nećemo ga otvoriti. Lice joj je uništeno; ne želim da je se Mateo ili ti sjećate ovakve.“ Majka, prestravljena mentalnom slikom, složila se. Zapečaćeni lijes. Nitko me nije vidio. Ni moja majka, ni Mateo, ni moja prijateljica Sofía, koja je dotrčala sa svog vjenčanja, vjenčanice umrljane blatom jer se nije stigla presvući. Nitko. Samo Diego. Ta poluminutna šarada.
Treći dan. Srijeda. Sprovod. Padala je kiša. Diego, odjeven u besprijekoran crni kaput i noseći moj bordo šal – onaj koji sam mu isplela za našu prvu godišnjicu – nekontrolirano je plakao pred svima prisutnima. Srušio se, gorko jecao i držao se za drvo. Susjedi su mrmljali: „Jadničak, koliko ju je volio.“ Održao je govor na sahrani koji znam napamet jer su mi ga troje ljudi ponovili: „Valeria je bila biće svjetlosti. Valeria ne bi htjela vidjeti kako patimo. Valeria bi htjela da krenemo dalje. Zapamti to, moramo krenuti dalje.“ I krenuo je dalje.
Mateo je stajao kraj groba. Diego mu je tog jutra rekao: „Ti si sada glavni u kući. Muškarci ne plaču.“ Moj jedanaestogodišnji sin tako je čvrsto stisnuo šake da su mu se nokti zarili u dlanove dok nisu prokrvarili; Doña Chole je to primijetila. Nije bacao zemlju na lijes. Bio je jedini koji nije. Vrlo tiho je šapnuo: „To nije moja majka.“ Svi su mislili da dječak poriče zbog traume.
Iste srijede navečer, Doña Chole, moja tračerska, ali odana susjeda, izašla je iznijeti smeće i ugledala crveni kofer na kotačiće u hodniku. Vidjela je mladu ženu u bijelim tenisicama kako ga stavlja u lift. Pritisnula je gumb za naš kat. Doña Chole, koja nikad ne štedi riječi, upitala ju je: „Kamo idete, gospođice?“ Žena se nasmiješila: „K meni kući.“ Bila je to Paola, 26-godišnjakinja, direktorica u autokući gdje je Diego dobio svoj kamionet na kredit. Spavali su zajedno dvije godine. Uselila se u moj stan šest sati nakon mog pokopa. Koristila je moj lift, hodala mojim hodnikom, dok se zemlja na mom grobu na groblju još nije ni osušila.
Četvrti dan. Četvrtak. Moja majka. Živjela je s nama otkad je ostala udovica i zauzimala je gostinjsku sobu. Diego je ušao u sobu bez kucanja u 7:00 ujutro i rekao joj: „Doña Carmen, razmišljao sam. Stan će se nasljeđivati bez oporuke. Trećina za tebe, trećina za Matea, trećina za mene. Otkupit ću tvoj udio po tržišnoj vrijednosti, nema problema. Ali dok se papiri ne finaliziraju, istina je da mi je jako neugodno što si ovdje. Trebam prostora za tugovanje. Idi neko vrijeme ostati sa sestrom.“
Moja majka, zapanjena, odgovorila je: „Diego, nismo čak ni izmolili devetnicu.“
Pogledao ju je ledenim očima: „Doña Carmen, Valeria ne bi htjela da se međusobno smetamo. Pravno gledano, više mi nisi nitko. Bez uvrede. Nisi nitko.“
Moja majka, 63-godišnja žena s visokim krvnim tlakom, spakirala je kofer za sat vremena i otišla u sestrin mali jednosobni stan. Dok je odlazila, naletjela je ravno na Paolu, koja je izlazila iz moje spavaće sobe zijevajući i noseći moj kućni ogrtač. „Mogu li vam pomoći s koferima, gospođo?“, rekla je drsko. Moja majka, drhteći, upitala ju je: „Čiji je to kućni ogrtač?“ Paola je slegnula ramenima: „Diego mi je rekao da ga upotrijebim; uostalom, pokojnicima više ne koristi.“
Peti dan. Petak. Mateova priča. Teško mi je disati dok je pričam. Diego je stavio mog sina u kamion s ruksakom. Na putu ga je Mateo čuo kako razgovara s Paolom na mobitel. Diego je govorio: „Da, prijavit ću ga… Ne, on nije moja krv, njegov biološki otac ne postoji. Njegova baka je bolesna starica, nije moja obveza uzdržavati ga. Neka se vlada brine o njemu, da, bok.“ Čovjek kojeg je Mateo tri godine zvao „tata“ napuštao ga je. Diego je lagao ravnateljici internata DIF-a (Nacionalni sustav za integralni obiteljski razvoj): rekao joj je da je samo očuh, da mu je majka umrla i da nema druge obitelji. Plakao je u uredu. Bio je sjajan glumac. Ostavili su ga tamo. Mateo mi je kasnije priznao: „Mama, nisam plakao. Cijelo vrijeme sam brojao dane otkako si ‘umrla’, a brojke se nisu slagale. Znao sam da si živa, samo to nisam mogao dokazati.“
Šesti dan. Subota. Pljačka. Diego je otišao na tri različita bankomata i ispraznio moju debitnu karticu. Uzeo je 350.000 pesosa. Svu moju ušteđevinu. Novac koji sam uštedio prodajući mali komad tatine zemlje kako bih platio Mateov fakultet. Znao je moj PIN; dao sam mu ga “za svaki slučaj”. Bankovni izvodi pokazuju vrijeme i adresu. Znao je da će s umrlicom račun biti zamrznut svakog trena, pa se žurio. Žurio je svih devet dana, kao da je znao da mu vrijeme istječe.
Osmi dan. Ponedjeljak. Diego je iznio moje stvari na ulicu u crnim vrećama za smeće. Moju odjeću, moje fotografije, Mateove crteže iz vrtića. Doña Chole je sve vidjela s prozora, brzo sišla i spasila kožnu fasciklu. U njoj je bio vlasnički list za moj stan, na moje ime (kupila sam ga kad sam bila sama; on nije imao ništa u vlasništvu) i Mateov rodni list. Chole ga je sakrila u svojoj kući.
Istog jutra, moj 11-godišnji sin, moj hrabri Mateo, preskočio je ogradu sirotišta DIF. Prošetao je jedanaest kilometara u mraku, vođen samo sjećanjem, do kuće svoje praujne. Stigao je u četiri ujutro, odjeven samo u čarape, jer su mu oduzeli tenisice kako ne bi pobjegao. Kad je moja majka otvorila vrata i vidjela ga s krvavim nogama, znala je da nešto užasno nije u redu.
Deveti dan. Utorak. Probudio sam se.
Bio sam u klinici San Marcos. Zbunjen. „Koji je dan?“ upitao sam medicinsku sestru. „Utorak, 21.“, rekla mi je. Bio sam bez svijesti osam dana. Dr. Ramírez mi je objasnio situaciju. „Gospođo, provjerio sam vijesti. Šestero ljudi poginulih u kamionu već je identificirano i njihova tijela su predana. Pravno gledano, vi ne postojite.“
Tražio sam telefon. Nazvao sam majku. Vrisak koji je majka ispustila kad je čula moj glas gotovo je razbio slušalicu. Ako imate majku, znate kako je to rastrgati vam dušu kad mislite da ste mrtvi. Ispričala mi je sve. Paolu, ogrtač, ukradenu ušteđevinu, ulicu, Mateove čarape. Sve.
Nisam plakala. Osjetila sam bijes tako hladan, tako gust, da mi je zaledio suze.
—Mama — rekla sam — u koje je vrijeme uzdizanje križa, devetnica?
—U tri poslijepodne. U tvom stanu. Diego je pozvao sve susjede.
—Idi tamo. Povedi Matea sa sobom. Sjednu i ne progovore ni riječi. Ne želim da otvore usta.
— U redu, ubit ću ga vlastitim rukama!
— Ne, mama. Trebam da taj jadnik sjedi za mojim stolom kad prođem kroz vrata.
Morao sam ih zaustaviti, a ono što sam namjeravao pustiti ostavilo bi ih ukočene… ne bi vjerovali izrazu lica kad bi me vidjeli. Morate pročitati 3. dio.
DIO 3
Istog utorka nazvala sam zapovjednika Garzu, istražitelja zaduženog za tragediju autobusa, na broj koji mi je dao liječnik. Objasnila sam mu sve, riječ po riječ. „Ja sam Valeria, na vašem sam popisu mrtvih, linija 4. I želim znati koga je, dovraga, moj muž pokopao pod mojim imenom.“ Na liniji je zavladala smrtna tišina. „Ne mičite se, bit ću tamo za dva sata“, odgovorio je Garza ozbiljnim glasom.
Potpisao sam svoj dobrovoljni otpust. Medicinska sestra mi je posudila par bijelih tenisica koje su mi bile dva broja prevelike, a ja sam obukao iznošenu sivu bolničku haljinu. U džep mi je stavila novčanicu od 500 pezosa. „Za svaki slučaj ako ti večeras zatreba mjesto za spavanje“, rekla je, gledajući me sa suosjećanjem. Još uvijek imam taj račun.
Garza je stigao u patrolnom automobilu, klizeći naprijed. Prati ga Don Ramón, službenik mrtvačnice. „Doveo sam ga“, objasnio mi je Garza putem, „jer mi treba čovjek koji je potvrdio tu lažnu osobnu iskaznicu da vidi lice cinika koji ju je napravio. Ovo je za mene.“ Vozio sam se straga na patrolnom automobilu, stišćući zube na svaku neravninu zbog boli u slomljenim rebrima, ali nije me bilo briga.
Stigli smo u moju zgradu u 14:50. Vani su bili parkirani automobili moje rodbine, moje prijateljice Sofije i Diegov SUV, s Paolinim crvenim koferom na stražnjem sjedalu, spremnim za putovanje. Doña Chole je bila na pločniku, izgledajući nervozno. Kad me je ugledala u bolničkoj haljini, ogromnim tenisicama i zavojem na glavi, nije vrisnula; potrčala je i stavila mi fascikl s vlasničkim listom stana u ruke. „Rekla sam ti da papiri ne lažu“, šapnula je.
Popeli smo se liftom na sedmi kat. Garza i Don Ramón bili su iza mene. Kad su se vrata otvorila, čuo sam žamor ljudi i Diegov glas. Imao je onaj teatralan, isprekidani ton koji je koristio kad je htio izazvati sažaljenje. Vrata stana bila su odškrinuta.
„I želim ovo reći pred svima“, rekao je Diego. „Valeria je bila zraka sunca. Ne bi nas htjela vidjeti kako plačemo. Želim ti zahvaliti, Paola, što si me podržala tijekom ovih mračnih dana. Nazdravimo joj.“
Gurnuo sam vrata.
Približili su stolove u dnevnoj sobi. Bilo je kave, tamalesa i slatkog kruha. Paola je sve naručila putem aplikacije; ne voli kuhati. Na stolu u dnevnoj sobi bila je moja vjenčana fotografija, izrezana tako da Diego nije bio vidljiv, vezana crnom vrpcom. Ispred moje fotografije, čaša vode i ustajalo pecivo. Moj dar.
Izbrojala sam dvadeset i jednu osobu. Vidjela sam ih u usporenom snimku. Moji svekrva i svekrva, Sofija s očima natečenim od plača, susjedi s petog kata. Na drugom kraju stola, moja majka sjedila je ukočeno kao daska, s rukama sklopljenim i pogledom uprtim u vrata. Pored nje, Mateo, moj sin, odjeven u još jednu posuđenu jaknu koju mu je kupila Doña Chole, također je zurio u vrata. Moja majka mu je rekla istinu. I to je bilo dobro.
Diego je bio na čelu stola i podizao malu čašu tekile za lažni zdravicu, koristeći moj šal. Pored njega je bila Paola, odjevena u zelenu haljinu koja me koštala bogatstvo; bila mi je prevelika u prsima, a ona ju je pričvrstila zihernicom straga.
Isprva nitko nije razumio. Ušao sam izgledajući kao otrcani duh. Pune dvije sekunde ljudi su me gledali kao da sam samo neki slučajni susjed koji je zakasnio. Diego, potpuno uronjen u svoju ulogu, pogledao me i uspio reći: “Uđite, sjednite, upravo ćemo…”
I onda, shvatio je.
Čaša tekile nije pala. Zaledila se na pola puta do njegovih usta. Tekućina je podrhtavala u čaši i to je bilo jedino što se kretalo u cijeloj sobi. Boja njegove kože promijenila se iz blijede u bolesno žutu. Bilo je to lice čovjeka koji je mislio da je počinio savršen zločin i odjednom ugledao svoju žrtvu kako stoji ondje i traži njegovu dušu.
Sofija je prva vrisnula. Nije to bila riječ, bio je to srceparajući vrisak. Susjeda s petog kata ispustila je tanjur s tamalesima, koji se razbio o pod. Drhteći, prekrižila se: „Zdravo Marijo, milosti puna, Sveti Oče!“ I moja se majka polako podigla. Pogledala je Diega i s ledenim prezirom rekla: „Rekao si da si je pokopao. Plakao si na njezinom grobu, jadnice. Pa tko je ona?“
Tada je Diego ispustio čašu. Razbila se u komadiće.
Krenula sam prema njemu. Sofija me pokušala zagrliti, ali nisam stala. Došla sam do čela stola, stala ispred njega, s devetnicom između nas.
„Koga si pokopao, Diego?“ upitao sam, glasom tako mirnim da je bilo zastrašujuće.
„Bila je u mrtvačnici, rekli su mi da je to ona!“ promucao je, povukavši se i udarivši u zid.
„Laži!“ zagrmio je Don Ramónov glas s ulaza. „Rekao sam ti da pogledaš njezino lice, tijelo, ožiljke, odjeću. A ti si mi rekao: ‘Nema potrebe, prepoznajem je po kosi.’ Trebalo ti je pola minute. Pola minute, gade! U 32 godine službe, najhladniji si komad smeća kojeg sam ikad vidio.“
Zapovjednik Garza ušao je pokazujući svoju značku iz ureda tužitelja. „Istraga Garza, Ured državnog odvjetnika. Diego Ramírez, lažno ste identificirali tijelo druge osobe. Osoba na groblju je Leticia Morales, 38 godina. Njezina kći plače već devet dana, ide od mrtvačnice do mrtvačnice, jer su joj, zahvaljujući vama, uskratili predaju tijela njezine majke.“
Tišina je bila apsolutna. Jedini zvuk bilo je kapanje kuhinjske slavine koju je Diego mjesecima obećavao popraviti.
Paola je prva reagirala. Skočila je i suočila se s Diegom: „Rekao si mi da si vidio tijelo! Rekao si mi na parkiralištu: ‘U redu, sada smo slobodni.’ Čula sam te kako kažeš da smo slobodni!“ Svi u sobi su to čuli. Diegov najbolji prijatelj, koji je nosio moj lijes, pokrio je lice od srama.
„Paola“, rekla sam. „Skini tu zelenu haljinu, to je ona koju sam nosila na Sofijinom vjenčanju. Zaključala si je unutra, očito je. I odnesi taj crveni kofer koji imaš u autu odavde.“
Mateo je još uvijek sjedio. Nije potrčao prema meni. S 11 godina, pred dvadeset ljudi, stajao je sa šakama na koljenima. Shvatila sam da sve obrađuje. Devet dana je radio matematičke izračune kako bi dokazao da sam živa. I odjednom su se brojke zbrojile. Bojao se da ću se, ako trepne, ponovno pretvoriti u duha.
„Mateo,“ šapnula sam, „ja sam. Nisam mrtva. Bio si u pravu, ljubavi moja, ti si bio jedini koji je cijelo vrijeme bio u pravu.“
Ustao je. Hodao je polako. Pogledao je moje velike tenisice, zavoj i zastao da pogleda kartonsku etiketu koja je još uvijek bila vezana za moj lijevi gležanj.
—Mama… tvoja noga kaže nepoznato.
„Više ne, ljubavi moja“, rekla sam, kleknuvši unatoč boli u rebrima. „Više ne. Tvoja sam.“
Zagrlio me. Kosti su mi škripale od boli, ali pritisnula sam ga na prsa snagom brodoloma. Diego, očajan, pokušao se opravdati suznim glasom. „Valeria, Vale, to je bio šok… Bio sam shrvan. Vidio sam kosu i bol me zaslijepila…“
„Tvoja tuga?“ prekinula sam ga, još uvijek držeći sina. „Tuga je kad ti kažu da je netko umro. Ali ti si mi u subotu ispraznio račun na tri bankomata. Ukrao si 350 000 pesosa. Je li to bila tvoja tuga? Izbaciti moju majku četvrtog dana? Baciti mog sina u skrbništvo nad djecom petog dana, rekavši da nije tvoja odgovornost uzdržavati ga? Nisi bio zbunjen, Diego. Želio si je mrtvu.“
Garza je prišao i izvadio lisice. „Krađa, davanje lažnih izjava, proceduralna prijevara zbog pokušaja pokretanja ostavinskog postupka dok je vlasnik još živ i napuštanje maloljetnika u državnoj ustanovi uz tvrdnju da je siroče. Prođi bez ovoga, Diego.“
Paola je otišla u kupaonicu, skinula haljinu i izašla u donjem rublju i majici kratkih rukava. Ponižena, krenula je prema vratima, zgrabila svoje stvari i prije nego što je otišla, s prezirom pogledala Diega: „Rekao si mi da te ne voli.“ Diego je spustio pogled. Dok je prolazio pored svog najboljeg prijatelja, prijatelj mu je prepriječio put. „Pozvao si me u svoju novu kuću onog dana kad sam nosio tvoju takozvanu ženu“, izgovorio je prijatelj. „Nikad me više nemoj tražiti.“
Odveli su ga. Garza me zamolio da se vratim sljedeći dan kako bih formalizirao svoje „uskrsnuće“. Stajao sam nasred sobe. Dvadeset ljudi je šutjelo. Prišao sam fotografiji na svom oltaru, otkinuo crnu vrpcu, zgrabio kruh mrtvih, prelomio ga na pola, jedan komad dao Mateu i zagrizao u drugi.
— Pa — rekla je mama, konačno brišući suzu olakšanja i ljutnje — hoćemo li jesti tamalese ili što? A ti, Doña Chole, natoči si kavu, noć je mlada.
Te noći, Mateo nije pustio moju ruku. Položio je svoju deku na pod pored mog kreveta i rekao: „Ostat ću ovdje na straži, u slučaju da opet nestaneš.“ Nisam.
Najgora noćna mora nije bila strpati Diega u zatvor, već birokratski proces njegovog uskrsnuća u Meksiku. Tri mjeseca vučenja Doña Choleinog dosjea po sudovima, poreznoj upravi, INE-u (Nacionalnom izbornom institutu), banci i matičnom uredu. Svi su me gledali kao da sam greška u sustavu. „Gospođo, imamo smrtovnicu, ali u sustavu nema gumba ‘uskrsnuće’“, rekla mi je ogorčena tajnica. Morali smo podnijeti tužbe. Još uvijek imam svoju staru INE karticu s pečatom “OTKAZANO ZBOG SMRTI” pokraj kreveta.
Leticia, prava žrtva, ekshumirana je i vraćena svojoj kćeri Mariani u studenom. Otišao sam je vidjeti. Mariana je imala iste tužne oči i smeđu kosu. Nije plakala; suze su joj ponestale od tolike borbe u mrtvačnicama. „Jesi li ti bio kriv?“ upitala me. „Ne“, rekao sam joj, „ali moje ime je bilo na nadgrobnom spomeniku tvoje majke i morao sam doći i zamoliti sudbinu za oprost.“ Čvrsto smo se rukovale. Danas se dopisujemo svaki mjesec. Kaže mi da je upisala sveučilište zahvaljujući stipendiji; ja joj kažem da je Mateo počeo pohađati satove boksa.
Diego je dobio šest godina zatvora. Za prijevaru, napuštanje Matea i pljačku banke. Nije bio procesuiran za pogrešku u mrtvačnici. „Za to što je bio smeće i nije primijetio lice mrtve žene, nema članka u kaznenom zakonu“, rekao mi je Garza. „Karma će se za to pobrinuti.“
Paola je izgubila posao. Pokušala je zadržati Diegov kamionet potpisavši krivotvorenu punomoć prije nego što je uhićen, ali je uhvaćena. Chole i dalje ide na tržnicu s crvenim koferom; kaže da je to njezin ratni trofej.
Bordo šal koji je Diego nosio na bdjenju za mene pronašla sam u svom ormaru. Noć za noću, dok je Mateo radio zadaću, potpuno sam ga raspetljala dok nije ostala samo klupko pređe. S tom pređom sam isplela Mateu kapu da ga grije. On to obožava. Vlastitim rukama sam uklonila sav otrov, svu trulež s te tkanine i pretvorila je u nešto toplo.
Devet dana je kratko vrijeme, ali to je savršeno vrijeme da vam ukradu sve što volite, a da to i vi povratite svim silama, ako imate snage ostati na površini.
Ovo je moja priča i ako ste stigli dovde, hvala vam. Upravo ste pročitali o ženi koja je umrla. I vjerujte mi, biti mrtav nije najgori dio; ono što je zastrašujuće je shvatiti tko je slavio vaš sprovod iza vaših leđa.
Sada je na vama red. Ostavite svoju priču u komentarima. Recite nam kako ste bili “živi pokopani”: u razvodu, u bolesti, kako je vaša obitelj podijelila vašu imovinu kada ste pali u nemilost ili tko vas je izdao kada se niste mogli braniti. Odabrat ćemo najsnažniju priču s najviše “lajkova” koju ćemo pretvoriti u video u sljedećem nastavku. Lajkajte ovu objavu ako ste osjetili ljutnju čitajući ovu priču, podijelite je u svojim grupama i pretplatite se kako ne biste propustili sljedeći slučaj.
