Osam godina sam otključavala istu bravu.Bila sam naivna, vjerovala da korektan odnos i godine povjerenja nešto znače.
Osam godina za redom ključevi su škljocali u istoj bravi. Mala garsonjera, bijeli zidovi, miris starog namještaja i tiha žena iznad – stanodavka koja je uvijek djelovala mirno i nenametljivo. Nismo bile bliske, ali naš odnos je bio korektan i pristojan. Svakog prvog u mjesecu imala sam običaj da joj pošaljem poruku:
“Teta Nado, dođite na kafu.”
Uvijek bi sišla. Nikada nije zavirivala po stanu, nije bila od onih gazdarica koje njuškaju i prigovaraju. Ja sam, s druge strane, uvijek pazila da stan bude posebno čist kad je pozovem. U tih nekoliko minuta, dok bismo pile domaću kafu, razmijenile bismo nekoliko općih rečenica. Osjećala sam neku vrstu bliskosti prema njoj, ali i ogromnu zahvalnost jer nikada nije bila naporna ni zahtjevna.
- Ako bi se desio neki kvar, poput curenja bojlera, obavijestila bih je i trudila se da to diskretno riješimo. Uvijek se brzo organizovala, slala majstore i davala sve od sebe da stan bude u redu. Jednom, dok sam bila na odmoru, zamijenila je stari frižider novim. Kada sam se vratila, stan je bio savršeno čist, kao da majstori nisu ni dolazili, a u kuhinji je stajala nova, bijela grdosija umjesto starog, oronulog aparata.
Ali vrijeme ide dalje. Našla sam bolji posao, slučajno baš na drugom kraju grada. Žalila sam se jednoj kolegici kako mi predugo traje put do kancelarije, a ona je postavila pitanje koje me prenulo: “Zašto se ne preseliš?”
Stvarno, zašto se ne bih preselila? Počela sam razmišljati o tome i shvatila da mi se čak više sviđa Zemun, koji je bliži poslu, nego Vračar. Počela sam gledati stanove i oduševila se jer za skoro istu cijenu mogu dobiti mnogo prostraniji stan.
Garsonjera mi je bila dovoljna svih ovih osam godina, ali sada sam osjetila da je vrijeme za promjenu. Tog jutra, 6. aprila, sjela sam i teška srca napisala poruku:
“Teta Nado, morat ću da se preselim. Našla sam stan bliže novom poslu. Hvala Vam za sve ove divne godine. Dolazim prvog da Vam vratim ključeve i preuzmem depozit.”
- Poruka je odmah bila pročitana, ali odgovora nije bilo. Cijeli dan sam nervozno provjeravala telefon, uvjerena da mi je možda promaknula. Kasnije tog dana stigla je poruka zbog koje sam zanijemila:
“Depozit ne možeš da dobiješ. Ima oštećenja.”
Šok. Kakva oštećenja? Sve je bilo na svom mjestu. Čak sam mjesec dana ranije, o svom trošku, angažovala majstora i okrečila stan kako bi sve bilo savršeno. Htjela sam da ostavim garsonjeru u najboljem mogućem stanju. Boleo me ton te poruke, hladan i neprijatan. Sve te godine u kojima smo bile dobre komšinice i dijelile kafu – kao da nisu postojale.
Imala sam osjećaj da je moja odluka da se preselim uvrijedila Nadu. Kao da sam prekršila neko nepisano pravilo. Shvatila sam da ljudi često teško prihvataju promjene, naročito kada gube ono na šta su navikli. Možda je teta Nada računala da ću u tom stanu ostati zauvijek. Možda joj je moja stanarina bila siguran prihod, a ja idealna podstanarka – uredna, tiha, neko ko čuva stan kao svoj. A možda je jednostavno odlučila da zadrži depozit jer misli da može.
Pokloniti joj 300 eura nisam planirala. Pokušala sam da razgovaram s njom, da predložim kafu kao nekad, ali nije htjela da pristane ni na to. Shvatila sam da nemam drugi izbor nego da potražim pravnu pomoć. Jer imam pravo da se preselim i pravo na svoj novac, a ona nema pravo da me ucenjuje.
Boli me što je sve ovako završilo. Možda sam bila naivna i vjerovala da godine korektnog odnosa nešto znače. Ali izgleda da kad je novac u pitanju, ljudski odnosi prestaju biti važni.
