Ove se godine moja kći ponovno udala. Gledati kako ponovno pronalazi sreću nakon svega što je prošla bilo je gorko-slatko iskustvo. Bila sam ponosna na nju što je krenula dalje, ali nisam bila sigurna kako da se snađem u ovom novom poglavlju njezina života — pogotovo sada, kad su u priču ušli njezin novi suprug i njegova djeca. Imala sam osjećaj da se sve mijenja i da više ne znam gdje mi je mjesto.
Jednog vikenda nazvala me i pitala mogu li pričuvati djecu.
„Naravno“, odmah sam rekla. „Čuvat ću svog unuka kad god treba.“
Obožavala sam ga i pomagati joj bilo mi je sasvim prirodno.
Ali njezine sljedeće riječi potpuno su me zatekle.
„Trebaš pričuvati svu djecu“, rekla je tiho.
„Svu?“ ponovila sam, pokušavajući shvatiti što točno misli.
„Da“, odgovorila je, „svu djecu.“
Oklijevala sam. „Čuvat ću svog unuka kad god treba. Ali ne i tvoju pastorčad.“
S druge strane zavladala je duga tišina. Gotovo sam mogla čuti kako odmjerava što će reći, a kad je napokon progovorila, njezin glas bio je tiši i ozbiljniji.
„Ili ćeš biti tu za moju obitelj — ili uopće nećeš biti tu.“
Te su me riječi pogodile jače nego što sam očekivala. Nije se više radilo samo o čuvanju djece. Sada je imala i pastorčad i željela je da se i za njih brinem. Djecu koju još nisam dobro upoznala. Djecu čije mi je prisustvo još uvijek bilo pomalo strano. Moja se kći ponovno udala i sada je imala novu obitelj. Tražila je od mene da tu promjenu u potpunosti prihvatim — ne samo zbog nje, nego i zbog njezina novog života.
Srce mi je potonulo. Oduvijek sam mislila da ću biti ta koja će čuvati svog unuka — on je moje vlastito dijete, moja krv. Ali ovo? Ovo je bilo drugačije. Morala sam se zapitati: jesam li spremna prihvatiti ovu novu obiteljsku dinamiku? Jesam li spremna njezinu pastorčad prihvatiti kao svoju?
Brightside.me
