Marina je stajala na pragu s rukama prekrštenim na prsima, a onaj topli osmijeh pripremljen za goste zamijenio je hladan, strog pogled. „Zilha, ne morate se mučiti“, rekla je oštro. „Imamo mi kafe u kući. Babo, uđite, nemojte praviti predstavu pred komšilukom.“
Hasan je spustio šolju na drvenu dasku klupe, oslonio se drhtavom rukom na štap i bez riječi krenuo unutra, vukući lijevu nogu tiše nego inače. Zilha je samo šutjela, ali je u njegovim spuštenim ramenima vidjela sve što starac nije smio izgovoriti.
Prelomna tačka dogodila se dvije sedmice kasnije, kada je prvi snijeg prekrio dvorište. Nedim je bio na dužem putu prema Bihaću, a Zilha je kroz prozor primijetila da Hasan satima stoji u negrijanom hodniku, naslonjen na zid, čekajući da Marina završi razgovor telefonom kako bi smio proći do kupatila. Vrata dnevne sobe bila su zatvorena.
Zilha više nije mogla gledati ponižavanje čovjeka koji je čitav život pošteno radio i svakome pomogao. Umjesto da napada Marinu, sačekala je petak navečer kada se Nedimov kamion parkirao pred kapijom. Prije nego što je ušao u kuću, Zilha ga je pozvala s ograde: „Nedime, svrati na trenutak. Imam nešto njegovo što ti moram dati.“
Kada je ušao u njenu toplu kuhinju, nije bilo nikakvih paketa. Zilha mu je mirno, bez podizanja tona, ispričala sve: o klupi na novembarskom vjetru, o malom frižideru u ostavi, o doručku na hodniku i o tome kako se njegov otac svakog jutra povlači u sebe da ne bi smetao. Nedim je u početku branio ženu, govoreći da je umorna i da se brine, ali ga je Zilha presjekla: „Idi kući, otvori ostavu i pogledaj gdje mu stoji tanjir. Nemoj vjerovati meni, vjeruj svojim očima.“
Te večeri u kući Dedića nije bilo vike. Nedim je ušao tiho, zatekao oca kako sam sjedi u hladnijem dijelu kuće i po prvi put zaista vidio prazninu i strah u očevim očima. Shvatio je teret koji je nesvjesno prebacio na ženu koja to nije željela, ali i nepravdu nanesenu čovjeku koji mu je dao sve.
Do proljeća se sve promijenilo. Umjesto da oca drži u kući gdje je bio neželjen teret, Nedim je uložio novac i u potpunosti prilagodio Hasanovu staru prizemnicu — napravio rampu, proširio vrata i uveo grijanje. Dogovorio je s mlađom ženom iz očevog sela da svakodnevno dolazi, kuha i pomaže mu oko higijene, dok ga je on posjećivao svako drugo veče.
Hasan se vratio svojim šljivama i mirisu drveta u radionici. Noga ga je i dalje izdala pri hodu, ali na njegovom licu više nije bilo onog teškog, skrušenog pogleda. Ponovo je pio kafu kad je htio, sjedio u svojoj kuhinji i sam odlučivao kada će uzeti jabuku sa
stola.
