Ovo je priča o Jovici iz Hercegovine, čovjeku koji je izgubio sve osim svog dostojanstva. Njegov životni put dirnuo je mnoge jer pokazuje da se poštenje ne mjere onim što posjedujemo čak i kada to znači žrtvovati sebe.
U malom i tihom selu nadomak Bileće, na jugu Hercegovine, živio je čovjek koji je za života stekao poštovanje i divljenje svojih komšija. Njegovo ime bilo je Jovica V., skroman i nenametljiv čovjek, poznat po svojoj odanosti, nesebičnosti i velikom srcu. Njegova priča nije bajka, nego istinito svjedočanstvo o vrijednostima koje danas često ostaju zanemarene u buci svakodnevnog života.
Jovica nikada nije imao velike želje ni ambicije. Vodio je miran, jednostavan život. Nije se ženio, nije imao djece, a ljudi su znali reći da je bio “bez kučeta i mačeta”. Ipak, ono što je nosio u sebi bilo je neprocjenjivo – beskrajna ljubav i briga za svoje roditelje. Kada su oboje teško oboljeli, jedan za drugim pogođeni moždanim udarom, Jovica je sve ostavio po strani. Prestao je tražiti nadnice i sezonske poslove, kako bi se potpuno posvetio njihovoj njezi.
- U tim posljednjim godinama njihovog života, Jovica je bio sve: i sin, i njegovatelj, i bolničar. Hranio ih je kašikom, kupao, presvlačio, nosio kod ljekara po lošim makadamskim putevima, davao terapije, mjerio im pritisak i noćima ostajao budan pored kreveta. Nikada se nije žalio na težinu tereta koji bi slomio i mnogo snažnije ljude. Njegova ljubav prema roditeljima bila je tiha, ali bezgranična.
Dok je on trošio godine i zdravlje brinući o njima, njegova sestra, koja godinama nije svraćala ni da ih obiđe, pojavila se tek kada je trebalo odlučiti o nasljedstvu. Iskoristila je njihovu starost i nemoć da sve prepiše na sebe – kuću, imanje, čak i ono što je Jovica vlastitim rukama održavao i obnavljao. Pred rodbinom je imala kratko objašnjenje: “Pa šta će Jovici sve to? On nema porodicu. Ja imam djecu.” Tako je Jovica ostao bez imovine, bez roditeljskog doma, bez ičega materijalnog.
Nakon što su mu roditelji preminuli, Jovica je morao da napusti kuću koju je godinama održavao. Nije se bunio, niti je tražio pravdu na sudu. Povukao se u trošnu pomoćnu zgradu na kraju sela. Bez tekuće vode, sa starom peći na drva, preživljavao je duge zime skromno, ali sa uzdignutom glavom. Kada bi ga pitali zašto nikada nije pokušao izboriti svoje pravo, odgovarao bi:
“Rodili su me i podigli. Red je bio da im se odužim. A ko će, ako neće svoje dijete?”
Njegove riječi i tišina koju je nosio u sebi govorile su više nego hiljadu drugih priča.
Ipak, sudbina ponekad zna da obrne tok događaja. Iako je u jednom trenutku ostao bez svega, život mu je polako vraćao ono što mu je sestra pokušala oduzeti – poštovanje, dostojanstvo i osjećaj sigurnosti. Njegova sestra, koja je sebično prisvojila sve, suočila se sa teškom bolešću i ozbiljnim porodičnim problemima. Njena djeca, kojima je sve ostavila, prodali su kuću, novac proćerdali, a na kraju je i nju samu ostavili. Dom u kojem je odrasla zarastao je u korov.
- Za to vrijeme, ljudi u selu su u Jovici vidjeli simbol dobrote i humanosti. Donosili su mu drva za ogrev, pomagali hranom, a lokalna crkva i opština skupili su novac kako bi mu izgradili malu montažnu kuću. Jedan prijatelj poklonio mu je i parče zemlje.
Priča tu nije završila. Penzionisani ljekar, kojem je Jovica godinama ranije pomagao na imanju bez ikakve naknade, ostavio mu je u testamentu svoju kuću u blizini Trebinja. Jovica se tamo preselio i vodi jednostavan, ali dostojanstven život. Njegovo društvo sada čini pas kojeg je udomio – vjerni saputnik koji ga prati u stopu.
Danas je Jovicina priča postala simbol ljudskosti, ne samo u njegovom selu, već i mnogo šire. Ljudi je prepričavaju kao pouku da nepravda ne može trajati vječno i da dobri ljudi, iako često zaboravljeni, na kraju ipak dobiju ono što zaslužuju. On nije imao potomke, ali je ostavio moralno nasljeđe koje vrijedi više od bilo kakve kuće ili zemljišta.
Kako sam često zna reći:
“Možeš izgubiti kuću, novac, zemlju… ali ako izgubiš obraz – onda više nemaš ništa.”
Jovica je dokaz da čast, poštenje i nesebična ljubav nisu zastarjele vrijednosti, i da još uvijek postoje ljudi koji žive po njima.
