
Kad je moja ćerka imala 6 godina, svake večeri bi izvukla istu kuhinjsku stolicu. Ja bih je vratio nazad, ali do jutra bi opet bila izvučena i okrenuta prema hodniku. Jednom sam je pitao zašto to radi, a ona je rekla: „Za ženu koja čita.“ Mislio sam da je to samo njena mašta.
Godinama kasnije, dok sam menjao stolice, ispod baš te jedne pronašao sam zalepljenu poruku — pocepanu stranicu iz knjige sa porukom napisanom rukopisom moje sestre: „Nemoj da se ljutiš. Morala sam da je vidim kako raste.“
Moja sestra je nestala pre deset godina. Moja ćerka se ne seća ni stolice ni žene.
Ali sada više nisam siguran da je sve to bila samo njena mašta.





























































