“Što želiš pustiti?” pitao je Nikola.
Nisam odgovorila njemu.
Pogledala sam Petru.
“Siđi od ograde.”
“Neću.”
“Ne tražim da mi vjeruješ. Samo poslušaj.”
Policajac koji je već razgovarao s njom lagano je kimnuo.
“Gospođice, možete se odmaknuti dva koraka i ostati gdje jeste.”
Petra je nakon nekoliko sekundi poslušala.
Otvorila sam poruku koju mi je Nikola poslao večer prije svoje “svadbe”.
Njegov glas.
Topao.
Nježan.
“Mila, upravo sam stigao u Zagreb. Hotel je užasan, ali barem imam veliki krevet. Nedostaješ mi. Kad završim ovaj projekt, idemo negdje samo nas dvoje. Volim te.”
Na krovu se nije čuo ni dah.
Petra je gledala Nikolu.
“To je od prekjučer?”
“Petra…”
“Od prekjučer?”
“Da.”
Oči su joj se raširile.
“Rekao si mi da mjesecima ne spavate zajedno.”
Nikola je pokušao prići.
Policajac mu je rukom pokazao da ostane gdje jest.
“Rekao si da se razvodiš.”
“Razvest ću se.”
“Rekao si da ona samo odbija potpisati.”
Pogledala sam Petru.
“Nitko mi nikad nije dao papire za razvod.”
Petra je počela tresti glavom.
Nikola je brzo rekao:
“Jer sam htio sve riješiti bez drame.”
Tada sam pokazala fotografiju kuće na mobitelu.
“Je li ti rekao gdje ćete živjeti?”
Petra je šutjela.
“U toj kući?”
Napokon je kimnula.
“Rekao je da je obiteljska.”
“Moja je. Dobila sam je prije braka.”
Nikola je povisio glas.
“Mila, dosta!”
“Zašto? Bojiš se da će čuti previše istine?”
Petra se okrenula prema njemu.
“Rekao si da si je ti kupio.”
“Objasnit ću ti.”
“Kad?”
Glas joj se promijenio.
Više nije zvučala kao djevojka koja želi skočiti.
Zvučala je ljutito.
“Poslije svadbe? Poslije razvoda? Kad bih ostala trudna?”
Nikola je problijedio.
Moja mama me pogledala.
I ja sam tek tada povezala Petrovu rečenicu.
“Jesi trudna?”
Petra je odmah odmahnula glavom.
“Ne.”
Zatim se nasmijala kroz suze.
“Ali on je već mjesecima govorio da bismo trebali pokušati čim ‘sredi papire’.”
Nikolina majka Vera pokušala je intervenirati.
“Petra, sad si uzrujana. Ne donosi zaključke.”
Petra se okrenula prema njoj.
“Vi ste mi rekli da ćete mi pomoći urediti dječju sobu u njihovoj kući.”
Vera je potpuno zanijemila.
Moj otac opsovao je prvi put otkad ga poznajem.
Nikola je stisnuo čeljust.
“Mila je moja žena. Normalno je da joj govorim neke stvari dok se stvari ne riješe.”
Pogledala sam ga.
“Normalno?”
“Ne pokušavaj se sada praviti žrtvom.”
Nevjerojatno.
On je imao dvije žene.
A ja sam pravila problem.
Izvadila sam još nekoliko fotografija.
Svadba.
Njegov zavjet.
Njegovi roditelji koji sjede u prvom redu.
Vera koja Petri stavlja zlatnu narukvicu na ruku.
Njegov otac koji drži govor.
Sve sam poslala sebi i odvjetnici istog jutra.
“Prije nego sam došla ovamo, nazvala sam odvjetnicu.”
Nikola me pogledao.
“Mila…”
“Nemoj me više tako zvati.”
“Ne moraš odmah raditi gluposti.”
“Prekasno.”
“Ta svadba pravno ništa ne znači.”
“Znam.”
“To je bila samo predstava.”
Petra ga je pogledala kao da ju je udario.
“Predstava?”
Shvatio je prekasno što je izgovorio.
“Nisam mislio…”
“Moja haljina je bila predstava?”
“Petra…”
“Govor pred fotografijama mojih roditelja?”
Šutio je.
“Kad si rekao da sam jedina žena koju ćeš voljeti?”
Nikola više nije imao dobar odgovor.
Petra se polako odmaknula od njega.
Onda je prišla policajcu.
“Želim sići.”
Tek tada su svi stvarno udahnuli.
Medicinska sestra ju je odvela unutra.
Nikola je krenuo za njom.
Policajac ga je zaustavio.
“Dajte joj prostora.”
On se okrenuo prema meni.
Sve ono slatko, brižno lice koje sam godinama poznavala nestalo je.
“Sretna si?”
“To me pitaš?”
“Mogla se ubiti.”
“Moji roditelji su je samo pitali zna li da si oženjen.”
“Ti si sve pogoršala.”
Moj otac krenuo je prema njemu.
Uhvatila sam tatu za rukav.
“Ne.”
Nikola je izgledao gotovo razočarano što mu nisam dala još jednu scenu koju bi mogao iskoristiti protiv mene.
Okrenula sam se njegovim roditeljima.
“Koliko dugo znate?”
Vera je plakala.
“Mila…”
“Koliko?”
Njegov otac odgovorio je:
“Otprilike četiri godine.”
Četiri.
Znači gotovo cijelu našu bračnu zajednicu.
“Dolazili ste kod nas na Božić.”
Nitko nije odgovorio.
“Vera, vi ste prošle godine spavali tri noći u mojoj kući.”
Spustila je pogled.
“Donijeli ste mi tortu za godišnjicu braka.”
“Žao mi je.”
“Ne.”
Odmahnula sam glavom.
“Vama nije žao što se dogodilo. Žao vam je što više ne možete održavati obje priče.”
Otišla sam.
Nikola nije došao kući te noći.
Promijenila sam cilindar brave.
Kuća je bila moje posebno vlasništvo i odvjetnica mi je savjetovala da dokumentiram sve njegove stvari, ne bacam ih i dogovorim službeni termin za preuzimanje.
Napravila sam fotografije svake sobe.
Njegova odijela.
Laptop koji je ostavio.
Sportska oprema.
Kutije s dokumentima.
Sljedećeg jutra Nikola je zvao deset puta.
Tek jedanaesti put javila sam se.
“Zašto ne mogu ući?”
“Promijenila sam bravu.”
“To je i moj dom.”
“Bio je.”
“Mila, nemoj biti djetinjasta.”
“Odvjetnica će ti poslati termin da preuzmeš stvari.”
Tišina.
“Stvarno želiš razvod?”
“Ne.”
Na trenutak je odahnuo.
“Želim ga završiti što prije.”
Poklopila sam.
Tog popodneva Petra mi je poslala poruku.
“Mogu li vas pitati nešto?”
Odgovorila sam:
“Možete.”
“Je li istina da ste mu zabranjivali jesti?”
Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim.
Poslala sam joj fotografiju liječničkih uputa koje smo godinama držali na hladnjaku.
Prehrana s malo masti.
Bez kasnih obroka.
Bez alkohola.
Redovite kontrole.
Uz fotografiju sam napisala:
“Dobio je akutni pankreatitis prije tri godine. Liječnik mu je propisao ovo.”
Nakon deset minuta odgovorila je:
“Rekao mi je da ste ga kažnjavali hranom kad se posvađate.”
Nisam bila ni iznenađena.
Samo umorna.
U sljedećim danima Petra mi je poslala još dijelova priče.
Meni je rekao da ide na konferenciju u Split.
Njoj je tih dana bio na rođendanu.
Meni je rekao da mu je majka bolesna i da spava kod roditelja.
Njoj je rekao da sam ga izbacila iz kuće.
Njoj je govorio da smo već godinama emocionalno razdvojeni.
Meni je svaku večer pisao:
“Laku noć, ljubavi.”
Najviše me pogodila jedna fotografija.
Pet godina ranije.
Nikola i Petra.
Na izletu na Plitvicama.
Pet mjeseci nakon što smo se Nikola i ja vjenčali.
Nikad nije postojalo razdoblje u kojem je naš brak bio samo naš.
Odvjetnica me upozorila da izdaja sama po sebi neće automatski riješiti svako imovinsko pitanje.
Ali meni imovina nije bila problem.
Kuća je bila moja od prije braka.
Račune smo imali većinom odvojene.
Nismo imali djece.
Nije bilo zajedničke nekretnine.
Prvi put sam bila zahvalna svojoj tvrdoglavosti da financije držim uredno.
Kad je Nikola došao po stvari, doveo je oca.
Vera nije došla.
Stajala sam na vratima.
Kutije su već bile složene.
Nikola me pogledao.
“Možemo li razgovarati nasamo?”
“Ne.”
“Mila, šest godina smo zajedno.”
“Upravo sam saznala da si pet od tih šest godina bio i s njom.”
“Volio sam te.”
“Možda.”
Ta riječ ga je zaboljela.
“Ali nisi me poštovao.”
“Petra mi je bila dužnost.”
“Nemoj više vrijeđati ni mene ni nju.”
Zašutio je.
“Kad si je počeo voljeti?”
Nije odgovorio.
“Dobro. Onda drugo pitanje. Kad si prestao voljeti mene?”
“Ne znam.”
“To je jedini iskren odgovor koji si mi dao.”
Njegov otac stajao je sa strane.
Napokon je rekao:
“Mila, svi smo pogriješili.”
Pogledala sam ga.
“Vi ste četiri godine sjedili za mojim stolom i znali.”
Spustio je glavu.
“Znam.”
“Niste pogriješili jednom.”
Nisam više ništa rekla.
Nikola je odnio stvari.
Petra ga nije primila natrag.
To sam saznala od nje, ne od njega.
Poslala mi je posljednju poruku nekoliko tjedana kasnije.
“Ne želim vam smetati. Samo da znate da nisam s njim.”
Odgovorila sam:
“Dobro.”
Zatim:
“Nisam vam oprostila to što ste znali za mene.”
Dugo nije odgovarala.
Onda:
“Razumijem.”
To mi je bilo dovoljno.
Nisam trebala da druga žena postane moja prijateljica.
Trebala sam samo prestati nositi krivnju za odluke dvoje odraslih ljudi.
Razvod je završen nekoliko mjeseci poslije.
Nikola je do posljednjeg sastanka pokušavao ublažiti stvar.
“Možemo li barem ostati normalni?”
Pogledala sam ga.
“Mi nikada nismo bili normalni. Samo ja to nisam znala.”
Kad sam izašla, roditelji su me čekali u kafiću preko puta.
Mama je odmah ustala.
“Gotovo?”
“Gotovo.”
Tata me zagrlio.
“Žao mi je što smo ga uvijek branili.”
To mi je bilo teže čuti nego što sam očekivala.
“Niste znali.”
“Ali trebali smo prvo slušati tebe.”
Nisam odgovorila.
Samo sam mu stisnula ruku.
Nikolina majka poslala mi je jednu poruku.
“Nadam se da ćeš jednoga dana moći oprostiti.”
Nisam odgovorila.
Oprost nije dug.
I nije obavezan uvjet za nastavak života.
Kuću sam nakon razvoda potpuno preuredila.
Ne zato što me Nikola tražio da odem.
Upravo suprotno.
Htjela sam da prestane izgledati kao mjesto na kojem čekam da se netko vrati.
Promijenila sam kauč.
Pomaknula policu koja mi je pala na ruku.
Zid na kojem je bila naša vjenčana fotografija obojila sam drugom bojom.
Prvog jutra kad je sve bilo gotovo, sjedila sam sama u kuhinji.
Mobitel nije zvonio.
Nitko nije bio na “službenom putu”.
Nitko nije istodobno obećavao vječnu ljubav nekoj drugoj ženi.
Bila sam sama.
I prvi put nakon dugo vremena ta riječ nije zvučala kao prijetnja.
Zvučala je kao mir.
