Sandra Bišop je stajala na vratima očeve radne sobe i ukočeno gledala preko travnjaka i reke Vilamet u krater ugašenog vulkana Ment Hud. Za mnoge je on predstavljao simbol kraja putovanja. Doseljenici koji su se nekada davno kretali na zapad,gledali su ovaj isti krater sa strahopoštovanjem i divljenjem. Oni su težili nebeskom spokojstvu. Visoke planine,zatalasane doline, široka rijeka i tamnoplavi Pacifik uticali su da se stvori Portland grad koji je svima pružao mogućnosti. Svima osim Sandri. Ali sada je došlo i njenih pet minuta. Sada se i pred njom ukazala šansa da pronađe sreću ili…slobodu.
-… A kada se proda kuća i ostalo,moći će da se isplate svi dugovi – izjavio je čika Ralf porodični prijatelji i advokat njenog oca. – Ali,na žalost mali Rodi se neće moći koristiti svojim nasljedstvom dok ne napuni dvadeset jednu godinu,tako da će on,draga moja, ostati tebi na vratu.
-Rodi mi nikada neće bili težak. – Sandra je još gledala u snijegom pokriveni krater. Vjetar je mrsio njenu tamno-smeđu kosu i pripijao tanku plavu haljinu uz njeno vitko tijelo.
Zaista je lijepa, pomisli čika Ralf. Da nije bila toliko lijepa i toliko dobra,da li bi se Alisa bolje ponašala prema njoj? Ne, vjerojatno ne bi. Rodi nije obećavao da će biti ni jako visok ni toliko lijep. Možda zato na njega niko nije obraćao pažnju sve dok se Sandra nije vratila sa školovanja i preuzela ulogu mame. Prigrlila ga je kao svoje dijete.
Hoćeš li prihvatiti stričevu ponudu? – pitao je čika Ralf nakašljavši se.
Sandra pogleda preko ramena mršavog ćelavog čovjeka,nimalo iznenađena što on zna za stričev prijedlog. Ponudio joj je da dođe s Rodijem da živi kod njega i da,ako hoće,radi u njegovoj krčmi. Nije joj nudio dom i ljubav,samo obavezu. Pa ipak i to je bilo nešto. Možda će joj teško pasti da zarađuje hljeb poslije toliko godina provedenih bez financijskih problema, ali bar će imati svoj novac. To joj je mnogo značilo.Mislim da hoću,ukoliko vi ne možete da mi preporučite nešto bolje? Osmjehnula mu se zanosno,znajući da je i njemu teško što mora da napusti ovu kuću.
Mislio sam da ćete se ti i Džemi Diterman… – zašutio je kada je primijetio da je sa Sandrinog lica nestao osmijeh. Trebalo je da zna da Džemijeva majka neće željeti da se taj odnos nastavi sada kada ona nema više novca. Džemi i Sandra su po svemu odgovarali jedno drugome,ali porodici Diterman je bio potreban novac da bi mogla da živi na visokoj nozi, kako je navikla.
