Vladimir Perić Valter je još za života ušao u legendu, a u vječnog mitskog junaka ga je pretvorio film Hajrudina Šibe Krvavca “Valter brani Sarajevo” iz 1972. godine. S minulim ratom i postratnim godinama je, kao i ostali narodni heroji bivše nam države, prilično marginaliziran. Valter je od kraja Drugog svjetskog rata, a još više nakon izlaska filma, duh Sarajeva, ali je činjenica da je tog antifašističkog duha, ustrajnog u borbi protiv svakog zla i nasilja ostalo vrlo, vrlo malo.
No, otkako je Dubioza Kolektiv poručio “vratit će se Valter”, u Sarajevu, ali i BiH kao da se nanovo probudila svojevrsna “valteromanija”. Kao da i grad i zemlja zazivaju svog mitskog junaka koji će ih ponovo spasiti ropstva. Valterovo ime svuda se spominje, a decenijama je jedan od najvažnijih simbola ovog grada. Više nego ikada se može čuti krilatica kako smo svi mi Valter, ali činjenica je da nikada nije bilo manje Valterovog duha u Sarajevu. Znamo li uopće i ko je zaista bio Vladimir Perić, ko je bio Valter koji je odbranio Grad na Miljacki?
Sjećanje na Valtera Perića
U depou Historijskog muzeja BiH izloženo je na stotine artefakata koji svjedoče o aktivnostima Pokreta otpora u BiH tokom Drugog svjetskog rata. Pištolji sarajevskih ilegalaca, sat narodne heroine Radojke Lakić, geografske karte štampane na svili koje su Britanci poklonili Valteru Periću, naočale koje je nosio Valter, radio ilegalac, ciklostil…
Ipak, najviše konkretnih sjećanja čuva njegovo rodno Prijepolje. U osnovnoj školi koja, uprkos trendu revidiranja historije, i dalje ponosno nosi njegovo ime, učenici će vam kao pjesmicu izrecitovati da je rođen 28. decembra 1919. u Prijepolju, da je bio partizanski obavještajac te da je poginuo u borbi protiv fašizma i 1953. postao narodni heroj Jugoslavije.
U glavnoj ulici, naravno Valterovoj, nalazi se muzej u kojem se čuvaju njegove čizme. Donijela ih je Perićeva porodica. Tu je i veliki broj fotografija, iz djetinjstva, mladosti i rata. Lokacije nastanka ratnih fotografija nisu sasvim poznate. U Prijepolju na Valtera podsjećaju i dvije biste – u parku i ispred škole.
– I dalje, najpoznatija ličnost poreklom iz Prijepolja ovde je Valter, pa onda Vlade Divac. Igrao se sa ostalom djecom igara kao što su lopta, klis, “Boj na Kosovu”. To je bila posebna igra, pored Lima su kopali rovove, gađali se sitnim kamenčićima. Kažu da je bio dobar drug, da je volio da čita, u to vrijeme je nabavio i knjigu “Robinson Kruso”. Sve se o njemu zna, iako je film izgradio neki novi lik – navodi Zoran Filipović, nastavnik historije u školi koja nosi Valterovo ime.
Mladi Perić je, nakon osnovne škole, upisao Trgovačku akademiju. Zbog lošeg materijalnog stanja, bio je prisiljen da se sam uzdržava i školuje. Nakon akademije, odlazi u Beograd i upisuje Visoku ekonomsko-komercijalnu školu. 1940. godine, dolazi u Sarajevo i počinje raditi u Hipotekarnoj banci. Usput postaje i član Mjesnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Sarajevo, Prije toga je aktivno sudjelovao i radio u naprednom radničkom pokretu.
Kada su sile Osovine okupirale Jugoslaviju, Valter je nastavio ilegalno raditi u Sarajevu, da bi ubrzo stupio u Majevički partizanski odred, čiji je komandant postao krajem 1942. godine. Otišao je, zatim, u Zenički partizanski odred, koji se u početku pročuo po mnogim uspješnim akcijama. Valter je bio komandant udarnog bataljona. U 6. istočno-bosanskoj brigadi bio je komandant bataljona. Početkom 1943. godine, upućen je na ilegalni rad u Tuzlu. U ovom gradu, i pored izuzetno teških uvjeta rada, uspješno je izvršavao sve zadatke.
U ljeto 1943. godine, rukovodstvo NOP u Bosni i Hercegovini poslalo je Valtera na ilegalni rad u Sarajevo. Navodno je u Sarajevo došao i zbog žene. Postao je sekretar Mjesnog komiteta Partije, Kao iskusan borac i dobar poznavalac prilika u ovom gradu, učinio je mnogo za oživljavanje ilegalnog pokreta otpora. Pružao je ogromnu pomoć partizanskim jedinicama koje su djelovale u okolini Sarajeva. Organizovao je i mrežu partizanske obavještajne službe. U nekoliko navrata, Specijalna policija pokušavala je da otkrije i uništi ilegalne punktove i sarajevsku organizaciju u cjelini. To joj, osim rijetkih slučajeva, nije polazilo za rukom.
Tako je Valter, još za života, postao legenda, kao jedan od najiskusnijih i najhrabrijih obavještajaca narodnooslobodilačkog rata. Hrabar, veoma inteligentan, pronicljiv i sposoban borac, svaki put je nadmudrivao neprijatelja. Nekoliko puta je po specijalnim zadacima odlazio na slobodnu teritoriju i u Vrhovni štab narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Imao je radio-vezu sa kojom je direktno bio povezan sa Vrhovnim štabom.
Svojoj vlastitoj porodici se nije javio otkako došao u Sarajevo 1940. Tek pred kraj rata, poslao im je pismo u kojem je napisao da će se uskoro konačno vidjeti.
– Te takozvane udarne grupe, kako su ih zvali, krajem rata su imale zadatak da s jedne strane omoguće lakši ulazak partizana, koji su izvana nadirali u grad, a sa druge onemoguće uništavanje privrednih objekata i pljačku kulturnih objekata u Sarajevu od strane njemačke i ustaške vojske koja se krajem rata povlačila iz grada – navodi Husnija Kamberović, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
– Valterovi saborci su nakon rata pričali da je u Sarajevu bio neuhvatljiv za Gestapo i ustaše. Ne samo zato što je bio vanredno sposoban, a jeste, već i zato što je tada u Sarajevu živjelo jedno Prijepolje. Valterove komšije, ti bogati muslimani koji su bili iz čuvenih begovskih porodica, koji su se odselili u Sarajevo, oni su čuvali Valtera. Kad kažu jataci, upravo ti ljudi, prijatelji, komšije muslimani iz Sarajeva, oni su bili podrška. Valter je mogao samo kod njih da se osjeća sigurno i kod Srba koji su bili iz Prijepolja u Sarajevu tvrdi historičar i dugogodišnji direktor Muzeja u Prijepolju Slavoljub Pušica.
Njegova hrabrost bila je legendarna, pa se poslije rata pisalo mnogo toga – kako je u Sarajevu stanovao u kući blizu najviših ustaških oficira, da je uvijek nosio nešto novca sa sobom, kao mito ako ga uhapse, da je sašio uniformu u kojoj je želio prošetati oslobođenim Sarajevom te da se nije odvajao od pištolja marke Walter.
Mali čas važne gradske historije
A kako je izgledala sarajevska svakodnevica u zadnjim danima okupacije, opisao je Slavko Dadić, sarajevski SKOJ-evac i ilegalni operativac u okupiranom gradu. U svom radu “Posljednji dani okupatorske tiranije u Sarajevu” Dadić piše:
– Kako se približavao dugo očekivani dan oslobođenja građani Sarajeva bili su jedinstveniji nego ikad ranije, naročito u jednom – istjerati okupatora i njegove domaće sluge što prije. Budno je praćen razvoj događaja na frontu, radovali su se oslobođenju svake stope naše napaćene zemlje i željno očekivali nove vijesti preko Radio-Beograda. Dovoljan je bio pogled pa da se međusobno razumiju. Okupator je bio svjestan otpora građana koji se ispoljavao od diverzija i sabotaža do dostojanstvene šutnje i prezira. Daleko više od toga, okupatora je brinula organizovana djelatnost ilegalnog pokreta u gradu i nezadrživo nadiranje partizanskih jedinica prema Sarajevu. Posljednje dane okupacije Sarajevo je dočekalo organizovano. Pored partijske i skojevske organizacije, koje su imale uticaja u svakoj fabrici, ulici i naselju, postojao je Gradski narodnooslobodilački odbor, Gradski odbor Narodnog fronta, Gradski odbor Antifašističkog fronta žena, a što je posebno značajno, ogromno iskustvo ilegalnog rada i veliki politički uticaj narodnooslobodilačkog pokreta među građanima. Konstantno je radila partijska tehnika, koja je, iako u vrlo teškim uslovima strogo ilegalnog rada, uspješno obavljala svoj posao. Štampani su leci, proglasi, obavještenja, radio – vijesti… U jednom od izvještaja, koje je pred oslobođenje Sarajeva Vladimir Perić Valter poslao Operativnom štabu Grupe korpusa, stoji da u Sarajevu veliki broj pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta čeka na dati znak. Pod neposrednim Valterovim rukovodstvom bile su udarne grupe i obavještajna služba. (…) Okupator se bojao pobune u gradu pa je preduzeo sve mjere koje je imao na raspolaganju. Posebno je značajan sastanak u vili Braun, koji su organizovaii Nijemci, i dolazak u Sarajevo ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića Maksa, sa grupom ustaških koljača, a s ciljem da se na najgori represivan način spriječi očekivana pobuna u gradu, odnosno ustanak kako su to oni okvalifikovali. (…)
Uloga Luburića je bila da sa svojom “kaznenom ekspedicijom”, u stvari, grupom monstruoznih sadista i koljača, stvori atmosferu straha kako bi se njegove gazde sa svojom vojskom povukle bez većih gubitaka i zastoja. Taj prototip nečovjeka je uživao neograničeno povjerenje od Pavelića i njihovih gospodara Nijemaca. Pod njegovim rukovodstvom i uz njegovo lično učešće izmišljani su najsvirepiji načini mučenja i ubijanja rodoljuba i nedužnog stanovništva. Ogrezao se u krvi poslije krstarenja po mnogim krajevima u NDH, došao je i u Sarajevo. Taj dolazak je bio tih, gotovo nečujan. Nastojao je da se nezapaženo uvuče u grad. Međutim, samo nekoliko dana prije njegovog dolaska, javljeno je Mjesnom komitetu KPJ iz jedne pečatoreznice, da je naručen pečat sa ustaškim grbom i natpisom: “Stožer pukovnika Luburića”. Jedna od prvih njegovih mjera sastojala se u tome da je, na bazi policijskih i drugih agenturnih podataka, otpočeo hapšenja svih građana koji su bili označeni kao saradnici NOP-a.
Razumije se, na tim spiskovima nalazili su se i mnogi patrioti, koji su, denucijama i prokazivanjem raznih doušnika, pali pod udar Luburićevih zločinačkih mjera. U gradu je zavladao neviđeni teror. Nastala su masovna hapšenja. Građani su u prvi mah pretpostavljali da se uhapšeni ljudi odvode u logore ili su u nekom od zatvora u Sarajevu. Luburić je nastojao da kroz vrlo prepredenu igru “Stožera”, “Sudova” i “Branitelja” sakrije pravu istinu, oslabi budnost i omogući svojoj rulji krvnika da lakše hvataju i ubijaju svakog ko se iole suprotstavlja strahovladi njegove bande. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, detaljnim provjeravanjem ustanovila je ukupno 323 žrtve Luburićeve ‘krvave tiranje’ od 18. februara do 4. aprila 1945. godine u gradu Sarajevu. (…)
Crvena armija je nezadrživo hitala ka Berlinu, saveznici su nadirali sa zapada, a najveći dio naše zemlje je oslobođen. Ustaška država je imala svoja obilježja još samo u pojedinim mjestima. Skupa sa jedinicama okupatora povlačili su se razni kvislinzi i drugi njihovi saradnici.
Tih dana stigla je vijest da je Hitler dao saglasnost za napuštanje Sarajeva. Luburić je pobjegao iz Sarajeva 4. aprila 1945. Tog istoga dana došao je u Sarajevo Ivica Frković, Pavelićev ministar, da realizuje nalog Pavelića za povlačenje. Pošto nije našao Luburića, nalog je predao ustaškom pukovniku Franji Sudaru, kao najstarijem ustaškom oficiru, po činu. Sudar je pismo o povlačenju pročitao pred oko 15 ustaških časnika. Odmah je dat nalog za povlačenje svim vojnim jedinicama i činovničkom aparatu.
Tada je konstatovano da je za evakuaciju potrebno 1.300 vagona samo za potrebe ustaša, međutim, Nijemci su imali dvije, a ustaše samo jednu kompoziciju od po 20 vagona za jedan dan. Pored toga, na aerodrom Rajlovac stigla su četiri transportna aviona u kojima će bježati ustaški glavari. Ustaške glavešine i drugi zlikovci uspaničeno organizuju bjekstvo i posljednjih ostataka raznih policijskih i drugih prirepaka. Zlikovci Ustaške tajne policije, Vojnog redarstva i Političkog odsjeka Župske redarstvene oblasti (ŽRO) vide se na svakom koraku. Vuku robu i druge dragocjenosti koje su ranije opljačkali. Mnogi su zaboravili prijatelje, a neki čak i porodice. Hvatali su se ko je za što stigao.
Vozovi su prepuni, kada je ponestalo vagona, korišteni su kamioni. Posljedni su krenuli pješice. U gradu se osjeća neobična uznemirenost među vojnicima. Poraz je očit. Fašisti ga teško priznaju, bar ne javno. (..) Posljednje dane prije oslobođenja Valter je nastojao da svugdje bude prisutan. Odlazio je od jedne do druge udarne grupe, utvrđivao stanje i procjenjivao situaciju i davao uputstva. Kada je bio u Pošti, saznao je za požar u Fabrici duvana. Tada je Vojo Osmokrović nazvao vatrogasce i naredio im da odmah krenu na gašenje požara. Zajedno sa pridošlim vatrogascima, Vojo i Valter su krenuli prema Fabrici duvana. Kada su stigli blizu fabrike, u današnju Brankovu ulicu, ispred broja 1, eksplodirala je granata od koje je na mjestu poginuo Valter, a Voji Osmokroviću su ozlijeđene oči, dok su neki vatrogasci ranjeni. Građani Sarajeva dočekali su šesti april 1945. godine, dan oslobođenja svoga grada, dan slobode, dan za koji su mnoge Sarajlije dale svoj život – napisao je Dadić.
Vojnoj operaciji oslobođenja prethodila je odluka o formiranju Operativnog štaba za oslobođenje Sarajeva, donesena 17. marta. Šest dana kasnije ovaj štab je izdao naređenje: “…za direktan napad na Sarajevo od snaga 5. korpusa učestvovat će 10. divizija u cjelini i 4. divizija bez jedne brigade…”
Različite verzije priče o smrti te priča o tri Valtera
Jedno je sigurno – najveći heroj Sarajeva, Vladimir Perić Valter, poginuo je na dan oslobođenja Sarajeva 6. aprila 1945. godine. Ali tu slijedi i druga verzija priče o njegovoj pogibiji, a koja glasi da je Valter obilazio električnu centralu koju je trebalo zaštititi od neprijatelja koji se povlačio. te da ga je tu pogodila minobacačka granata. Na tom mjestu, u ulici koja nosi njegovo ime, i danas stoji njegova bista. Imao je samo 25 godina legitimaciju, kesicu sa pet zlatnika i fotografiju umrljanu krvlju. Posthumno je proglašen narodnim herojem.
– Bio je veoma hrabar čovjek i sve što je o njemu kao junaku prikazano u filmu je tačno. Izuzetno pronicljiv, inteligentan, bez pogovora je izvršavao zadatke. U tu svrhu se znao oblačiti i u domobransku uniformu. Valter je za neprijatelja bio neuhvatljiv. – rekao je o Valteru sarajevski ilegalac Mehmed Mutevelić.
– Kao iskusan borac i dobar poznavalac prilika u tom gradu učinio je mnogo da oživi ilegalni pokret. Davao je značajnu pomoć partizanskim jedinicama koje su djelovale u okolini Sarajeva. Organizovao je mrežu partizanske obavještajne službe. Bio je zaista hrabar, ali to se može kazati i za sve ostale koji su radili s njim – naveo je Alija Hubana, sarajevski ilegalac, i dodao kako ne zna gdje je tačno Valter ukopan.
– Svi narodni heroji su bili ukopani u Velikom parku, a zatim su njihovi posmrtni ostaci preneseni u Spomen-park Vraca. Tako je bilo i s Valterom. Žao mi je što lično nisam upoznao Valtera, ali sam poznavao drugove koji su se borili s njim rame uz rame – rekao je Hubana.
– U izvještaju o njegovoj pogibiji piše da je on poslije oslobođenja Sarajeva tukao te električne centrale. I piše da je pored nje poginuo. U drugoj verziji piše da je bio kod fabrike duhana. I da je slučajna zalutala granata pogodila upravo njega, niko drugi nije poginuo sem Vladimira Perića Valtera – tvrdi prijepoljski historičar Slavoljub Pušica.
Odmah nakon Valterove pogibije, u obavještajnim krugovima pojavile su se pretpostavke koje nikada nisu potvrđene, da je Valter imao tajne spiskove visokih rukovodilaca u partizanskom pokretu koji su šurovali sa neprijateljem.
,
– Pa se kaže, da je on ostao živ, vjerovatno bi nakon 1945. kada se rat završio, neki od značajnih rukovodilaca partizanskog pokreta morali da odgovaraju za nešto što nisu smjeli da rade – dodao je Pušica.
Tu u svu priču uključuju i Josipa Broza Tita, koji je u deceniji prije nego je Vladimir Perić prozvan Valter, kao komunistički ilegalac koristio isti pseudonim. Historičar Rade Ristanović sa srbijanskog Instituta za savremenu istoriju navodi kako je Tito, tokom revolucionarnog rada, nosio dvadesetak imena.
– Sam pseudonim Valter dobio je 1935. od odjeljenja za vezu Kominterne koje je bilo pod kontrolom NKVD i odlučilo da se on od te godine naziva Fridrih Fridrihovič Valter. Njegovo pravo ime niko nije znao sem glavnih ljudi u organizaciji – naveo je Ristanović.
Upravo Tito, kažu u Prijepolju, u decenijama nakon rata nije dozvolio da se glavna ulica preimenuje u Josipa Broza, već je insistirao na tome da ostane Valterova. Današnji teoretičari zavjera i nacionalisti upravo Tita, starijeg Valtera, pokušavaju povezati sa smrću Vladimira Perića.
– Sve mi se to čini kao još jedna od mistifikacija. One su plod kasnijih interpretacija, nastalih kao potreba da se dokaže da je Tito uvijek sklanjao jake ljude, s obzirom na iskustva Aleksandra Rankovića, Blagoja Neškovića i drugih koji su, u socijalističkom periodu, doživjeli svoj pad – naveo je dalje Ristanović.
– Ta priča da je bio popularniji od Tita, to su nevjerovatne priče. To su dvije različite razine i političkog i vojnog djelovanja. Vladimir Perić Valter je bio važna ličnost za historiju Sarajeva i odigrao je ključnu i važnu ulogu u tim unutrašnjim pripremama za oslobođenje grada. Tito, drugi Valter, bio je sasvim druga i puno značajnija ličnost za jugoslovenski pokret i državu nego Perić – pojasnio je Husnija Kamberović.
Ipak, Vladimir Perić je iza sebe ostavio neke nepoznanice. Jedna od njih je, kako je govorila njegova sestra, zbog čega Valterovoj porodici nije javljeno da je poginuo kako bi došli na sahranu u oslobođeno Sarajevo, već tek šest meseci kasnije. Druga je zašto se na samo jednoj od mnogobrojinih fotografija sa sahrane čuvenog komuniste vide i dva sveštenika.
– Danas se pojavljuju neki profesori historije koji plasiraju priču da su Vladimira Perića Valtera ubili s leđa njegovi partizani zbog nekih spiskova koje je posjedovao. Tu priču Slavoljuba Pušice objavljuje RTS dva puta 2018. i 2020. godine. Pritom, ovaj sada penzionisani direktor Muzeja u Prijepolju, ne navodi ama baš nijedan iole ozbiljan dokaz za svoje tvrdnje – naveo je Milan Lučić, izabrani član Republičkog odbora SUBNOR Srbije u autorskom tekstu objavenom u Politici.
U isto vrijeme kada i Perić, u Beogradu operiše treći, “lažni” Valter. Radi se o majoru Žarku Todoroviću, oficiru jugoslovenske vojske u otadžbini, o kojem ćemo više pisati u narednim danima. Todorović je bio važna ličnost u Ravnogorskom pokretu otpora u Beogradu u vrijeme rata. Poliglota sa iskustvom u obavještajnom radu, bio je čovek od najvećeg povjerenja četničkog vođe Draže Mihajlovića. Nakon rata je završio u Francuskoj. Iako ga je Jugoslavija tražila kako bi mu se sudilo zbog ratnih zločina, nikada nije izručen. Preminuo je u Francuskoj 2004. godine. Srbijanski mediji, posljednjih godina, idu do te mjere da o njemu pišu kao o pravom Valteru te da su njegovi doživljaji korišteni za Krvavčev film.
Približnu pravu istinu o Vladimiru Periću i njegovoj pogibiji mogli bismo znati možda tek za tri ili četiri decenije, kada se otvore tajni arhivi.
– Njegovo ime će dobiti još jednu veću historijsku distancu. Ja sam u to siguran. Kao što Sarajlije kažu: vratit će se Valter, jer svi mi u bivšoj Jugoslaviji želimo jednog takvog heroja, kao što je bio ovaj, Vladimir Perić Valter iz Prijepolja – kaže Slavoljub Pušica
Činjenica je, ipak, da su tri Valtera živjeli i djelovali u isto vrijeme i koristili isti pseudonim. Historičari kao razlog navode činjenicu što Valter bilo popularno ime među ilegalcima, najviše zbog pištolja korištenog u ratu. Za Tita i Perića postoje podaci da su posjećivali Berlin te da je njemačko ime bilo odgovarajuće. Inače, sam pseudonim Valter, popularizuje tek Krvavčev film iz 1972. godine.
Mit o Valteru
I da, tek od te sudbonosne 1972. godine, mit o junaku Valteru dobija krila. Velimir Bata Živojinović, koji je u filmu glumio Valtera, 1974. godine sa rediteljem Krvavcem odlazi u Kinu, gdje je film doživio nevjerovatnu popularnost, koju uživa i danas. Toliku da postoji i pivo Valter, naravno – sa Živojinovićevim likom na etiketi. Živojinović je kasnije pričao kako su Valtera prepoznavali u udaljenim mongolskim selima, kao i da te godine jedan kineski zvaničnik nije vjerovao da je on Valter, jer, mislio je, Valter ne može da ostari.
Jugoslavija film je tada pratio gdje su prodati jugoslovenski filmovi. Samo je za “Valtera” pisalo “worldwide”.Naravno, za milijarde gledalaca zaslužna je prenapučena Kina.
– U to vrijeme film je bio prvi koji je emitovan u boji u Kini. To je uticalo na njegovu recepciju. Produkcijski je za to vreme bio jako dobar. Ali, euforija nastaje kada je prikazan sedamdesetih u Kini na državnoj televiziji. To je bilo vrijeme ekspanzije televizije. Tada je televizija mogla napravi masovnu histeriju. Tako je bilo i sa ovim filmom i popularnošću glavnog glumca – navodi Jasmin Duraković, idejni začetnik filmskog i multimedijalnog muzeja Valter brani Sarajevo.
Ono što je bilo zamišljeno u doba snimanja filma, kao i njegova poruka, generacije koje su odrastale osamdesetih shvataju nešto drugačije. Sarajevska grupa Zabranjeno pušenje, naslovom svog debi albuma iz 1984. godine učvršćuje Valtera kao simbol otpora i sjedinjuje ga sa duhom grada. Album je nazvan “Das ist Walter”.
Upravo iz svijesti o činjenici da priča o Valteru i onome što on predstavlja daleko nadilazi lokalne okvire nastaje muzej Valter brani Sarajevo.
– Povijest na Balkanu se vrlo često vrti u krug i puna je paradoksa. Iako je Muzej Valter brani Sarajevo jedna čista i potrebna priča o sjajnim momentima kinematografije na ovim prostorima, on sa sobom donosi i ozbiljne povijesne dimenzije – kaže Duraković i pojašnjava kako, zbog priče o Valteru, muzej razvija kulturu sjećanja, podsjeća na fašizam i borbu protiv tog zla. On povlači i paralelu između početka okupacije Sarajeva 1941. i početka opsade 1992. te kaže: kako svako vrijeme ima svoje fašiste.
Valter je nadrastao i film i grad koji je branio, a pogotovo državu i sistem za koje se borio. Postao je nešto mnogo veće od svega toga – postao je mit i junak koji nedostaje. Junak kojeg trebamo, ali i ne zaslužujemo.
– Valter je najsjajniji predstavnik, najveći heroj ilegalnog pokreta u našim okupiranim gradovima… – rekao je drug Tito nakon projekcije filma “Valter brani Sarajevo”.
Piše: Adnan UČAMBARLIĆ za Depo.ba.
