Lažna prosjakinja

Vikend ljubići

A onda je, četiri meseca od pojave infekcije, usledio šok. Posle brojnih pregleda i analiza kojima su je podvrgavali, lekari iz Kejmerija su poslali Andreu u bolnicu Lotonu, najbližem većem gradu, gde su konačno otkrili šta joj je. Vest koju su imali da joj saopšte nije bila nimalo dobra. U njenom slučaju nije bila u pitanju nikakva obična, banalna očna infekcija, od onih kakve ljudi često dobijaju, već nešto drugo, retka i teška autoimuna bolest koja se, između ostalog, manifestuje i upalom i slabljenjem očnih nerava.
Kada su joj objasnili da je to težak autoimuni poremećaj koji bi, ako odmah ne počne da se leči, mogao da napadne i druge sisteme u telu, i da dovede do potpunog gubitka vida, Andrea se u ordinaciji onesvestila od užasa.
Od tog dana, njen život je postao noćna mora. Do te nesrećne očne infekcije, ona je bila potpuno zdrava. I više od toga, bila je puna snage, energije i vedrine. Nije joj predstavljalo nikakav problem da se u ateljeu bavi svojim poslom, i u nisto vreme odgaja bebu, i održava kuću i kuva, a pritom i stigne da se vida sa prijateljima. Trevor je bio dobar i brižan muž i nesebično joj je pomagao u svemu, ali ni njoj ništa nije bilo teško, i imala je energije za tri prosečne žene. Bilo joj je samo dvadeset pet godina, bila je zaljubljena u svog nevenčanog muža, obožavala je svoju bebu, i želela je da živi. A sada joj, odjednom, saopštavaju da će se možda još više razboleti, a možda i potpuno izgubiti vid!
To je bilo strašno, i za Andreu se nije mnogo razlikovalo do smrtne presude. Sama pomisao na gubitak vida ju je ispunjavala užasom. To je značilo da neće moći da vidi svoje dete i Trevora, da neće moći da se bavi svojim poslom, a praktično ni bilo kojim drugim, da neće moći da obavlja elementarne, svakodnevne stvari u kući i van nje, da…

Pridruži se i čitaj sve na sajtu
Uloguj se Pridruži se