Iako smo odrasli, naši roditelji su zauvijek roditelji i to se nikada neće promijeniti. Međutim, postoje neke stvari koje ni roditelji ne bi trebali da nam oproste iako smo odrasli.
- Roditeljska ljubav prema djeci, kao i želja da im se pruže najbolje stvari, često zahtijeva beskrajno strpljenje. Mnogi roditelji vjeruju da bi trebali prepoznati pogreške svoje djece bez obzira na okolnosti, to je posebno istinito kada djeca preuzmu odgovornost za vlastiti život. Međutim, očito je da je ovaj apsolutni oprost postao više štetan nego koristan i za roditelja i za dijete. Odrasloj djeci potrebna su pravila, a neke radnje treba obeshrabrivati.
Odrasla djeca koja se ponašaju kao tinejdžeri, ne poštujući svoje roditelje, mogu biti izuzetno bolna, a roditelji obično imaju poteškoća s razumijevanjem kako riješiti sporove. Iako je ljubav prema djeci još uvijek uvjetna, važno je da roditelji stvore čvrsta pravila. Poštovanje je vitalna komponenta svake veze, uključujući i odnos između roditelja i djece. Ako odraslo dijete ponavlja uvrede, koristi prostački jezik ili je agresivno prema svojim roditeljima, to nije samo gubitak strpljenja, već i značajan pokazatelj problema s komunikacijom i poštovanjem.
Kada odraslo dijete preuzme odgovornost za vlastite emocije, ali koristi roditelje kao sredstvo kažnjavanja, to je primjer kako ponašanje postaje tipično, a ne iznimno ponašanje. Roditelji često gaje određenu dozu uvjerenja da mogu oprostiti zlostavljanje, ali to ne znači da bi trebali dopustiti da se ono nastavi. Odrasli sinovi i kćeri moraju prepoznati da poštovanje nije izbor, već je nužno ako žele održati zdravu vezu sa svojim roditeljima. Još jedan problem koji mnogi roditelji imaju s odraslom djecom je sklonost iznošenju laži.
Iako je povremeno moguće nešto zaboraviti ili izbjeći iskrenu komunikaciju, problem nastaje kada laganje postane uobičajeno ponašanje. Svaka mala laž, izgovor ili propust koji se s vremenom umanjuje povjerenje koje je ključno za svaku predanu vezu. Stalno dopuštanje djeci da lažu može dovesti do ozbiljnih posljedica, uključujući neumoljiv roditeljski nadzor i kontrolu nad životima njihove djece. Odrasli moraju prepoznati da ovo nije pogreška, već planirana promjena.
Ako roditelji nastave podržavati ovo ponašanje, to će postati stalna praksa koju će biti teško promijeniti. Krađa i financijski kriminal, koje obično čine adolescenti, postaju ozbiljni problemi kada odrasli iskorištavaju roditelje za financijsku pomoć. Odrasla djeca trebala bi naučiti preuzeti kontrolu nad svojim postupcima, posebno u vezi s financijama. Ako dijete uzima novac od roditelja, koristi njihove kreditne kartice bez njihovog dopuštenja ili prekoračuje njihove financijske limite, to se ne smatra pogreškom, već ozbiljnim kršenjem pravila.
Roditelji često pokušavaju opravdati ovo ponašanje govoreći: „On je zaveden“ ili „to su moja djeca“, ali u stvarnosti to je jasno kršenje granica. Odrasla djeca trebaju preuzeti odgovornost za vlastite financije, a roditeljima se ne bi smjelo dopustiti da dopuste takvo ponašanje bez posljedica. Ignoriranje i pojavljivanje samo u teškim situacijama, gdje se dijete prepoznaje samo kada postoje problemi, još je jedan način prepoznavanja emocionalnog zlostavljanja.
Zdravo partnerstvo uključuje međusobnu brigu, a roditelji ne bi trebali djelovati kao jedini izvor pomoći koji je prisutan samo kada je to potrebno. Odrasla djeca trebaju se brinuti o svojim roditeljima, pratiti njihovo zdravlje i redovito ih posjećivati. Također trebaju sudjelovati u njihovim životima. Kada su djeca prisutna samo kada im je potrebna pomoć, roditelji bi trebali pokazati prezir i postaviti granice. Ovo ponašanje, koje se čini potaknuto prividom zauzetosti, često je pokazatelj emocionalnog zlostavljanja.
Jedna od najvećih briga u vezi s odraslom djecom je stalna financijska obveza. Pomaganje djetetu u krizi je instinktivno, ali kada to postane redovita praksa, roditelji ne mogu sudjelovati u vlastitim životima svoje djece. Financijska ovisnost može postati ozbiljna, jer odrasli postaju ovisni o stalnom nadzoru, a roditelji se mogu osjećati prisiljenima odbiti pomoć. Unatoč činjenici da pomoć u teškim vremenima nije problem, ključno je da roditelji uspostave pravila o svojoj pomoći: “Pomoći ću, ali nećete živjeti po mojim propisima.” Odrasla djeca trebala bi naučiti preuzeti odgovornost za vlastiti život.
Kada odrasla djeca koriste emocionalne metode kako bi prisilila roditelje da pomognu ili nabave ono što žele, to može biti štetno. Gaslighting, koji ima za cilj usaditi sumnju u roditelje u njihovo zdravo razum, jedna je od najštetnijih vrsta prisile. Odrasla djeca mogu se smatrati lošim roditeljima ako ne pomognu ili ako nisu u mogućnosti obavljati bilo kakvu značajnu ulogu, što rezultira značajnom emocionalnom boli. Roditelji moraju naučiti prepoznati ovo ponašanje i stvoriti formalna pravila. Emocionalna manipulacija je štetna i roditelji moraju odlučiti zabraniti ovo ponašanje. U konačnici, bitno je prepoznati da roditeljski oprost nije nužan za razumijevanje svega. Granice imaju značajnu ulogu u održavanju zdravog odnosa između roditelja i djece, a roditelji imaju pravo odlučiti što će, a što neće priznati. Oprost ne uključuje zanemarivanje formalnih pravila. Možda ćete moći oprostiti, ali morate razumjeti kada je prikladno reći “ne”: to će održati vašu emocionalnu stabilnost i osobnu slobodu. Odrasli koji prave kompromise s djecom mogu u konačnici dovesti do štetnih postupaka koji nikome ne koriste.
