Nakon pet godina bezuspješnih pokušaja da dobiju dijete, supružnici su odlučili krenuti putem posvojenja. Tako su upoznali četverogodišnju Josie i njenog šesnaestogodišnjeg brata Jacea, koji su morali ostati zajedno. Tek nakon što su ih primili u svoj dom saznali su da su upravo djeca izabrala njihovu porodicu. Najveći znak povjerenja stigao je nekoliko sedmica kasnije, kada je Jace prvi put raspakovao torbe koje je držao spremne za novi odlazak.
Pet godina liječničkih pregleda, terapija, lijekova i razočaranja iscrpilo je bračni par koji je dugo pokušavao dobiti dijete. Nakon još jednog neuspješnog pregleda Daniel je sjeo pored supruge dok je plakala na kuhinjskom podu i prvi put naglas izgovorio mogućnost o kojoj ranije nisu ozbiljno razgovarali.
„Još uvijek imamo mjesta u svom životu“, rekao je tiho. „Mogli bismo posvojiti dijete.“ Osam mjeseci kasnije upoznali su četverogodišnju Josie, djevojčicu smeđih kovrča i velikih tamnih očiju koja je za stolom bojila, kako je insistirala, ljubičastog vuka.
Ukratko: Susret s Josie brzo je prerastao u nešto mnogo veće jer su saznali da djevojčica ima šesnaestogodišnjeg brata Jacea i da moraju biti smješteni zajedno. Upravo odnos prema njemu postao je razlog zbog kojeg su djeca kasnije izabrala ovu porodicu.
Uz Josie je dolazio i brat kojeg mnoge porodice nisu željele
Socijalna radnica Rebecca objasnila im je da su mnoge porodice pokazivale interes za Josie, ali bi se povukle čim bi saznale da u smještaj mora i njen stariji brat. Kada je Jace ušao u prostoriju, djelovao je zatvoreno, odgovarao kratko i gotovo se nije smiješio.
Ipak, Daniel je s njim počeo razgovarati o košarci, a njegova supruga ga je pitala šta voli jesti. To su bile sasvim obične teme, ali se kasnije pokazalo da su upravo takvi razgovori imali posebno značenje.
Nekoliko sedmica nakon prvog susreta doveli su oboje djece kući. Josie se noću budila i dozivala brata, a Jace bi do njene sobe stizao prije odraslih.
„Tu sam“, govorio bi joj. „Dobro si.“
— Jace
Jace nije raspakovao nijednu torbu
Dok je Josie postepeno počela kuću nazivati domom, Jace je ostajao oprezan. Bio je pristojan, tih i ništa nije tražio. Nakon sedam dana njegova nova porodica primijetila je nešto neobično: odjeća mu je i dalje bila u dvije putne torbe, knjige u ruksaku, a cipele pored kofera.
Niko ga nije tjerao da se raspakuje. Sedmice su prolazile, odnosi postajali opušteniji, a Jace je prestao koristiti formalna obraćanja. Smijao se za stolom, krao Danielu komade hljeba s bijelim lukom i počeo s njim kuhati večeru.
Jedan telefonski razgovor s Marlene, bivšom udomiteljicom djece, tada je otvorio potpuno novo pitanje. Kada je čula da Jace kuha s Danielom, upitala je da li im je neko već rekao zašto su ih djeca izabrala.
Četverogodišnja Josie donijela je odluku koju odrasli nisu očekivali
Rebecca je potvrdila da je nakon prvog susreta pitala djecu kako se osjećaju. Jace joj je rekao da žele upravo njihovu porodicu. Kada su ga kasnije pitali zašto, njegov odgovor ih je iznenadio.
Rekao je da je odluku zapravo donijela Josie. Iako ima samo četiri godine, jasno je rekla da želi upravo njih, a Jace se pobrinuo da odrasli njenu želju ozbiljno shvate.
Važan trenutak: Josie nije izabrala porodicu zbog igračaka ili pažnje koju je ona dobijala. Primijetila je da su Daniel i njegova supruga razgovarali i s Jaceom, dok su druge porodice uglavnom razgovarale o njemu, a ne s njim.
Kada su je pitali zašto je izabrala upravo njih, djevojčica je pokazala na brata i jednostavno rekla: „Razgovarali ste s njim.“ Potom je objasnila da su drugi uglavnom željeli nju, ali da je ona željela porodicu koja će jednako željeti i Jacea.
Spakovane torbe bile su zaštita od novog odbacivanja
Tek tada je uslijedilo pitanje koje je mjesecima stajalo između njih: ako ih je Jace sam izabrao, zašto nikada nije raspakovao stvari?
Njegov odgovor bio je kratak: „Zato što se ljudi predomisle.“ Objasnio je da su porodice ranije često željele Josie, ali bi kasnije zaključile da ne žele i njega. Zbog toga je torbe držao spremne, očekujući trenutak kada će mu ponovo biti rečeno da mora otići.
Njegova nova majka nije mu davala velika obećanja. Samo mu je rekla da su komoda i ormar u njegovoj sobi njegovi i da ih može koristiti kada bude spreman.
Sedmicu kasnije prošla je pored njegove sobe i zastala. Torbe su bile prazne. Knjige su stajale na polici, cipele ispod kreveta, a majica s kapuljačom nemarno je visjela preko stolice.
Za nekoga drugog bila je to samo neuredna soba tinejdžera. Za nju je značila nešto sasvim drugo: Jace je prvi put prestao živjeti kao da svakog trenutka mora otići.
