U nekom trenutku ipak progledaš. U nekom bunilu ipak oživiš.
Nekim “filmovima” ipak ne dodjeljuješ Oskara. U nekim spoznajama ipak shvatiš da tvoji glavni glumci to više nisu. I onda na scenu stupa realitet.
Ovih dana počinju preispitivanja. Što si vidio u nekome? Zašto si vidio ono čega nema?
Iz perioda naivnih vjerovanja, prelazimo u periode dubinskih analiza. Odjednom se kockice slažu. A i mi s njima.
Postaje jasnije zašto se netko ponašao kako se ponašao. Zašto neka obećanja nikad nisu održana.
Kreću dani u kojima sve nejasno poprima neko značenje. Jasnije. Sistematičnije. Glasnije.
Odgovori stižu, a ponekad ih i sami iščitamo u gluhim razgovorima sa samim sobom.
Mjesec opozitan Jupiteru je kao eksplozija euforije. Onaj “a-haaaa” moment.
Ona krv koja se samo slije u vene i učini od nas biljaka, ljude pune života. I svi zaključci pljušte po nama. I mi po njima.
I taman kada pomislimo da nam je sve jasno, shvaćamo da nije. Jer, Jupiter preuveličava svaku misao. Radnju. Riječ. Svako slovo.
U glavi se umnožavaju razmišljanja i odjednom nam je previše svega. Raspoloženje se klacka. Izbija iz nas i zanos i umor i depresija i ekstaza. I sve bi i ne bi.
Krenemo s ribanjem pločica, a završimo s prolivenom kantom na podu.
Nekako nam je nemoguće zaustaviti vrijeme. Planiramo ga pa prespavamo. Utihnemo pa se glasamo.
Odbijamo popiti pa popijemo. Kažemo sebi “nećemo više nikada”, a već jesmo. Opet. Iznova.
Dali šanse, prilike. Stavili smo ljestvice koje smo sami srušili.
Brane koje smo sami potopili. Nedosljedni sebi, opet smo popustili… i završili dane onom “Zakazao sam kod očnog jer ne znam što sam vidio u tebi”.
A još uvijek gledamo u to. I ni dalje ne znamo…
