Na rubu trga, sjedio je dječak koji nije imao više od deset ili jedanaest godina. Sjedio je na prevrnutoj gajbi od voća, pogrbljen nad jeftinim blokom za crtanje. Dok su drugi umjetnici glasno dozivali prolaznike, on je radio u potpunoj tišini, fokusiran na lice starije žene koja mu je pozirala.
Valerija je zastala, a srce joj je preskočilo otkucaj. Ne zbog dječakovog talenta, već zbog načina na koji je držao olovku – blago nakrivljene glave, identično kao što je ona radila dok je skicirala nacrte za svoje prve zgrade.
Prišla je bliže, kao hipnotisana. Kada je dječak završio crtež i podigao glavu da se zahvali klijentici, sunce je direktno pogodilo njegove oči. Bile su to prodorne, tamnozelene oči sa zlatnim prstenom oko zjenice. Valerijine oči.
“Želite li portret, gospođo?” upitao je dječak glasom koji je bio previše ozbiljan za njegove godine.
Valerija nije mogla da progovori. Grlo joj se steglo. Samo je klimnula glavom i sjela na nisku klupu preko puta njega. Dok je on povlačio prve linije, vjetar mu je lagano podigao pramen kose s vrata. Tamo, na lijevoj strani, tik ispod linije čeljusti, stajao je mali smeđi beleg u obliku savršenog polumjeseca.
Svijet oko nje je nestao. Zvukovi trga postali su daleki šum. Vidjela je sebe u onoj sterilnoj bolničkoj sobi, osjetila je miris antiseptika i toplinu tek rođenog djeteta koje je držala svega nekoliko trenutaka. Sjetila se trenutka kada je, uprkos slabosti, primijetila taj isti beleg i poljubila ga, obećavajući mu cijeli svijet.
“Kako se zoveš?” uspjela je da izusti, a glas joj je zvučao kao lomljenje stakla.
“Mateo,” odgovorio je ne podižući pogled.
“Gdje su ti roditelji, Mateo?”
Dječak je na trenutak zastao. Olovka je ostavila malo deblji trag na papiru. “Živim sa bakom. Ali ona je bolesna. Kaže da me je pronašla ispred crkve kad sam bio beba. Neko me je ostavio tamo u skupoj dekici, ali bez imena.”
Valerija je osjetila kako joj se bijes miješa sa nevjericom. Skupa dekica. Esteban je uvijek mrzio skandale, mrzio je slabost. Njihov sin je bio prijevremeno rođen, krhak. Da li je moguće da je čovjek kojeg je voljela prodao ili odbacio njihovo dijete jer se plašio da neće biti “savršen” nasljednik?
Izvadila je telefon drhtavim rukama. Nije zvala policiju, ne još. Zvala je svog najpouzdanijeg privatnog istražitelja.
“Riccardo, šaljem ti lokaciju u Coyoacánu. Treba mi DNK test, odmah. I nađi sve o dječaku po imenu Mateo koji živi sa staricom u ovom kraju. Ne pitaj za cijenu. I Riccardo…” zastala je, gledajući u dječaka koji je upravo završavao njen portret. “…pripremi tim za pravnu bitku. Neko će večeras početi da gubi sve što ima.”
Dječak joj je pružio crtež. Na papiru nije bila moćna direktorica De la Vega Capitala. Bila je to žena sa tugom u očima koja je izgledala kao da je konačno pronašla put kući.
Valerija je iz torbe izvukla svežanj novčanica i stavila mu ih u krilo, ali ga nije pustila da ode. Uzela je njegovu malu, hrapavu ruku u svoju i prvi put nakon jedanaest godina, praznina u njenim grudima počela je da se ispunjava vatrom.
“Mateo,” rekla je, a u njenom glasu se vratila ona čelična odlučnost koja je izgradila imperiju. “Danas više nećeš crtati za sitniš. Danas se tvoj život mijenja.”
Sutradan, vijest o “Vaskrsenju nasljednika De la Vega” odjeknula je gradom, ali to je bio samo početak. Valerija nije planirala samo da vrati sina – planirala je da sruši Estebana Rivasa tako temeljito, da mu ni ime neće ostati u analima grada.
