Sjećam se toga trenutka kao da se dogodio jučer, iako su prošle godine od tada. Imala sam samo osam godina, sretna i nesvjesna svega što bi moglo doći. Igrala sam se u svojoj sobi, potpuno zaokupljena nečim što bi se moglo smatrati jednostavnim djetinjim radostima. Svijet oko mene bio je siguran, predvidljiv, a ljubav mojih roditelja bila je nešto čemu nisam ni pomišljala, jer mi je bilo jednostavno očigledno da je tu i da će trajati. I tada je moj tata ušao u sobu.
Sjeo je pored mene. Nije rekao ništa odmah, samo je tiho sjeo i promatrao me s blagim osmijehom. Osjetila sam neku neobičnu tišinu, nešto nevidljivo u zraku, ali nisam to mogla objasniti. Niti sam pomislila da bi to moglo biti nešto značajno, jer tata je uvijek bio uz mene – zaštitnik, heroj, osoba koja je sve činila boljim. Onda je počeo šaptati, nježno i s pažnjom, kao da mi priča nešto važno. Zamišljala sam da će mi reći nešto o tome što ću jesti za večeru, ili možda o nekoj novoj igri koju ćemo igrati zajedno. Ali nisu to bile te riječi.
- Nakon nekoliko minuta tihog razgovora, ustao je i polako se okrenuo prema meni. S pogledom koji je bio ozbiljan, ali pun ljubavi, rekao je: „Nikada ne ostavljaj mamu samu, u redu?” Njegove riječi bile su poput tihe, ali snažne naredbe, nešto što mi je utisnuto u srce. Poljubio me u čelo, nježno, kao da mi daje posljednji poljubac, i tiho otišao. Zatvorio je vrata za sobom, ostavljajući me da sjedim tamo, zbunjena i mirna, kao da ništa nije bilo neobično.
Ubrzo nakon toga, vrata su se ponovno otvorila, ali ovaj put mama nije ušla s osmijehom, kao obično. Njezin je izraz lica bio pun panike, zabrinutosti. Uspjela je ostati smirena, barem izvana, ali nije bilo moguće ne osjetiti da nešto nije u redu. Njene ruke su mi drhtale dok me je čvrsto obgrlila, pokušavajući umiriti oboje, ali moj unutarnji osjećaj nije mogao sakriti da nešto nije bilo kako treba. Pokušala je govoriti, ali njene riječi su izlazile kroz suze, a ja nisam mogla shvatiti što se događa.
- Kroz suze, s bolnim izražajem na licu, mama je rekla: „Tvoj tata… tvoj tata je preminuo… danas ujutro.” Te riječi nisu imale smisla. Taj trenutak je bio poput šoka, poput sna koji nije mogao biti stvaran. Mislila sam da nisam čula dobro. Kako je to moguće? Kako je moj tata, kojeg sam vidjela prije nekoliko minuta, mogao umrijeti tog jutra? Moj svijet se srušio u tom trenutku, a osjećaj gubitka bio je toliko snažan da nisam mogla obuhvatiti niti jednu misao. Gledala sam svoju mamu, ali nije bilo odgovora na pitanje koje sam ponavljala u sebi.
Međutim, stvari nisu bile kako su se činile. Ono što je uslijedilo tog istog dana ostalo je zagonetno. Nakon što su mama i ja sjedile u tišini, duboko potresene, dogodilo se nešto što nije imalo nikakvog smisla. Moj tata, koji je navodno bio mrtav, posjetio me je kasnije toga dana. Bio je tu, kao što je uvijek bio – ljubazan, smiren, blizak. Kako je to bilo moguće? Ako je preminuo ujutro, kako je mogao biti tu popodne, razgovarajući sa mnom, smijući se, kako je mogao biti prisutan kao da ništa nije bilo?
Ta situacija me progonila. Ostala sam s pitanjima koja nisu imala odgovore, s nesigurnostima koje nisu znale svoje granice. Kako sam mogla osjetiti njegovu prisutnost ako je već napustio ovaj svijet? Tko je bio taj koji me posjetio? Da li je to bio samo san, halucinacija, ili nešto drugo? To pitanje ostalo je zauvijek u mom umu, jer ništa nije moglo objasniti ono što sam doživjela.
I dan-danas, iako je prošlo mnogo godina, taj dan mi ostaje urezan u srce. Taj trenutak, trenutak gubitka, postao je nerazjašnjiva misterija koja me uvijek podseća na to da život, smrt i sve između njih nisu uvijek onakvi kakvima se čine. Sjećanje na mog tatu, na njegove riječi i na njegov iznenadni posjet, ostalo je dio mog života, nešto što ne mogu zaboraviti, iako tražim odgovore koje nikada neću pronaći.
